Dok su je budno pratile oči cijele nacije, njena poruka silovatelju postala je poziv drugim ženama da je prate – ne volim te i neću se udati za tebe.
Viola je odrasla u mjestu Alcamo na Siciliji, u zemljoradničkoj porodici. Zabavljala se sa mladićem po imenu Filippo Melodia, koji je bio povezan sa mafijom. Njihova veza je trajala šest mjeseci tokom 1963. godine, nakon čega ju je ona okončala. Narednu godinu je on proveo u Njemačkoj, a kada se vratio kući Viola i dalje nije željela da bude sa njim pa je pribjegao nasilnim metodama, oslanjajući se na zakon koji ga je štitio. Jednog dana je sačekao da njen otac napusti kuću, u koju je zatim provalio sa svojim prijateljima i oteo Violu. Sedam dana je držao zatvorenu u jednoj seoskoj kući, a tokom tog vremena je silovao.
Takav zločin bi bio opravdan ukoliko bi došlo do ,,popravnog braka”, kako je tradicija nalagala. Njemu bi se oprostilo nasilje, a njena čast bi bila vraćena. Ovo nije samo dio neformalne tradicije, već i italijanskih kriminalnih kodeksa.
Umjesto toga, ona ga je tužila za otmicu, fizičko nasilje i zastrašivanje. Suđenje je bila prava senzacija u ovom gradu, ali i šire. Iako je Viola bila centralna ličnost, javnost je zanemarila njena nastojanja i cilj, pa su je mediji opisivali kao nježnu, zgodnu i lijepu.
Nasilnik je proglašen krivim i osuđen je na 11 godina zatvora, kaznu koja je kasnije smanjena na 10 godina, dok je sedam njegovih saučesnika dobilo po četiri godine zatvora.
U maju 1967. godine mediji su izvijestili da je Viola pionirka prava u ovoj zemlji, ali da je osuđena na to da živi kao usedjelica. Tokom debate na jednoj italijanskoj televiziji, nekoliko muškaraca se jednoglasno složilo da je Viola izuzetno hrabra, ali da nijedan od njih nema dovoljno hrabrosti da je oženi. The Times je primijetio da se ,,njen prkos prema tradiciji prenio na još najmanje četiri sicilijanke djevojke”. Ni naredna medijska izvještavanja nisu bila ništa drugačija.
U decembru 1968. godine, tada dvadesetogodišnja Viola se udala za njenog prijatelja iz djetinjstva, dvadesetpetogodišnjeg maldića po imenu Giuseppe Ruisi. Vjenčanje se desilo rano ujutro, jer je par želio izbjeći pažnju javnosti. Predsjednik Italije poslao im je 40 dolara kao poklon za vjenčanje (današnja vrijednost oko 250 dolara), dok im je ministar saobraćaja poklonio mjesec dana besplatne vožnje vozom.
Nasilnik Filippo je pušten iz zatvora 1976. godine i prognan je sa Sicilije. Ubijen je u Modeni dvije godine kasnije. Franca još uvijek živi u gradu Alcamo sa svojim mužem, dva sina i unucima.
Italijanska režiserka Marta Savina nedavno je ekranizovala ovu priču, pretvorivši je u kratki film od 15 minuta, koji je nedavno prikazan na Tribeca Film Festivalu. Ovo je bio način da promijeni način izvještavanja o Violinom hrabrom potezu. To je učinjeno kroz fizičku ekspresiju glavne glumice (Claudia Gusmano), čiji se tekst sastoji od riječi ,,ne”.
,,Naviknuti smo na to da mislimo kako su ljudi koji mijenjaju istoriju otvoreni”, kaže režiserka, koja je željela da prikaže kako Franca ostaje uzor i kada živi van pažnje javnosti.
Ovaj kratki film, koji će kasnije dobiti na svom trajanju, takođe pokazuje koliko je važno da imamo muškarce kao saveznike u borbi protiv muškaraca nasilnika.
Film ,,Viola, Franca” će u gradu Alcamo biti prikazan u decembru ove godine, a to će biti prvi put da ga gleda žena po kojoj je snimljen.
Izvor: Lola magazin
