Nakon nekoliko sedmica provedenih na intenzivnoj njezi Moni je urađena prva amputacija. Narednih sedam godina doktori su mnogobrojnim operacijama pokušavali da spasu ostatak njene noge. Za to vrijeme, Mona je diplomirala na fakultetu, a zatim završila i magistarski studij za socijalnog radnika. Tokom tih godina borila se ne samo sa svojim invaliditetom nego i sa potragom za grupom podrške amputircima. Kada se 1997. godine suočila sa mogućnošću još jedne amputacije Mona je odlučila da pokrene jednu takvu grupu čim stane na svoje noge.
I uspjela je. Danas, njena neprofitna grupa “San Antonio Amputee Foundation” pomaže amputircima da ponovo izgrade svoje živote. Ljudi koji su ostali bez ruke ili noge u ovoj fondaciji dobijaju podršku, mogućnosti za obrazovanje i rekreaciju, kao i finansijsku pomoć za osnovna prilagođavanja u kući i autu, te za kupovinu proteza. Svakog mjeseca od 30 do 60 amputiraca dolazi na sastanke na kojima pričaju i svjedoče o snazi i otpornosti. Mona procjenjuje da je dosad na te sastanke došlo više od 1100 amputiraca.
“Osobi kojoj je amputirana ruka ili noga ponekad može biti zastrašujuće da prolazi kroz sistem. Mislim da je veliki katalizator toga što ja radim da pomognem amputircima to što sam ja sve to već preživjela”, otvoreno priča Mona kojoj je amputiran dio noge ispod koljena.
Ova divna žena takođe vodi i zdravstvene i fitnes programe, te sponzoriše učešće amputiraca na teniskim turnirima i u penjanju. Godine 2015. grupa amputiraca se sa Monom na čelu popela na vrh planine Kilimanjaro u Tanzaniji!
“Kada vam doktori saopšte da će vam amputirati nogu ili ruku to je zastrašujuće. Imate mnogo, mnogo pitanja. Godine 1997. ja sam se pripremala za 21.operaciju. Tada sam već bila u braku, ali još uvijek nisam imala djecu. Pitala sam se koliko će mi biti teško da budem trudna ako amputiram nogu? Koliko će mi biti teško da brinem o svojoj djeci? Upoznala sam ženu kojoj je cijela noga bila amputirana, a nakon amputacije je postala majka četvero djece. Rekla mi je da je sve uspjela uraditi s jednom nogom. Pored kreveta je imala krevetić za bebu, stolicu za ljuljanje, frižider i grijač za flašicu. Ta žena mi je ulila toliko samopouzdanja i pružila mi je veliku utjehu. Sada sam ja u mogućnosti da pružim podršku drugoj osobi i to je predivno. Mogu voditi te ljude na osnovu sopstvenog iskustva. Ako sam ja u tome uspjela ne postoji razlog zašto i drugi ljudi ne bi mogli to isto postići”, ispričala je Mona.
Prošlo je skoro 30 godina od dana kada se Mona suočila sa najtežim životnim izazovom. Baš kao što govori i ljudima sa kojima radi, potrebno je vrijeme da čovjek shvati zašto mu se to desilo. Nakon 20 godina rada sa amputircima Mona shvata zbog čega joj se sve ovo desilo.
“To je postala moja platforma, kako profesionalno, tako i filantropski. Zagrlim svaku osobu koja dođe kod mene i držim im ruku koliko god im je to potrebno”, objašnjava Mona.
Nekim članovima grupe “San Antonio Amputee Foundation” Mona na različite načine pomaže već 20 godina. I nikad ne staje. Vodi ih kroz život i gleda ih kako briljiraju u stvarima za koje su mislili da nikad neće moći da urade. I to je njena najveća nagrada.
Izvor: Lola magazin
