Iako ni u ostalim kulturama žena nije opisana u najboljem svetlu, ipak, srpska tradicija prednjači u svojoj „negativnoj kreativnosti”. Dok se u drugim kulturama stereotipi o ženama svode na njihovu lepotu, prevrtljivost i nepouzdanost, u srpskoj tradiciji žena je biće sa mnogo odličja.
Kroz poslovice o ženama, pojedine kulture priznaju i muške slabosti:
- „Čovekovu prirodu mogu izmeniti samo dve stvari: novac i žena”( indijska poslovica);
- „Dobro vino i lepa žena - to su dva najlepša otrova” ( turska poslovica).
Neke od tradicija na džentlmenski način ukazuju na slabosti oba pola:
- „Lepa žena uvek je u pravu” (nemačka poslovica);
- „Kad se lepa žena smeje, novčanik plače” (italijanska poslovica);
- „Ženu treba saslušati, ali joj ne treba verovati” (kineska poslovica).
Sudeći po srpskim narodnim poslovicama, žene su odvajkada smatrane zlim, džangrizavim, glupim ili nepouzdanim, stoga je većina izreka veoma nepovoljna i negativna po njih.
Žena je zla
Najčešći stereotip je da je žena zla. Ona se poistovećuje sa đavolom ili vešticom, jer se hrani muškim srcima i doživljava se kao nužno zlo:
- „Žena je zlo bez kojeg se ne može”;
- „Da je dobro i đavo bi se ženio”;
- „Ispod Mire sto đavola vire”;
- „Ženi je najslađi zalogaj – muško srce”;
- „Sačuvaj me, Bože, od rđave zemlje i zle žene”;
- „Čavka i zla žena što god se više peru, sve su crnje”.
Ženi ne treba verovati
Sudeći po srpskim narodnim poslovicama, žena je u tolikoj meri nepouzdana, prevrtljiva i lukava, da joj se ni mrtvoj ne može verovati:
- „Ženi, zmiji i mački ne treba verovati ni kada su mrtve”;
- „Konju, ženi i pušci ne treba verovati”;
- „Ženu mnogo ne mazi, nego je pripazi”;
- „Žena će samo onu tajnu sačuvati koju ne zna”;
- „Državi ne duguj, sa žandarima ne druguj, a ženi tajne ne kazuj”;
- „Ni u moru mjere, ni u ženi vjere”.
Žena je glupa
Osim što se dovode u pitanje ženine moralne vrednosti, jer je zla i nepouzdana, odriču joj se i intelektualne sposobnosti time što joj se pripisuju beskorisnost i svojeglavost:
- „U žene je duga kosa, a kratka pamet”;
- „Žene su da zbore, a ljudi da tvore”;
- „Lakše je sačuvati zeca na gori nego ženu na domu”;
- „Lakše je istopiti gvožđe nego savladati ženinu tvrdoglavost”.
Žena je brbljiva
Kao glavno žensko oružje, na vrlo opskuran i banalan način, navodi se jezik:
„Da joj zašiješ usta, na stražnjicu bi progovorila”; „Opasala se jezikom k’o kuja repom”; „Žensko je oružje jezik”; „Gori je ženski jezik no turska sablja.”
Žena je kriva za nasilje
Ukoliko se povremeno začudimo otkud u našem društvu toliko nasilja, posebno onog ispoljenog prema ženama, dovoljno će biti da se podsetimo sledećih poslovica:
- „Ženu, decu i psa treba biti i hraniti”;
- „Žena i zmija se u glavu udaraju”;
- „Gde žena buči, tu muž muči”;
- „Lajava žena, često puta bijena”;
- „Nemoj biti ljuta da ne budeš žuta, već budi dobra da ne budeš modra”;
- „Ko za ženu nije, toga žena bije”.
Žena je promiskuitetna
Po narodnim poslovicama, žena jedva čeka da se dokopa drugih muškaraca, a često se posmatra i kao seksualni objekat:
„Istina i žena najlepše su gole”; „Do groba: lele! a od groba: ko će k mene!”
Ženina lepota ugrožava muškarca
S obzirom na to da se doživljava kao seksualni objekat, od žene se očekuje da bude lepa, ali se njena lepota istovremeno doživljava i kao mana:
- „Ženska lepota je njeno oružje”;
- „Ne treba imati lepu ženu i vinograd pored puta”;
- „Teško je čuvati tuđe pare i svoju ženu”;
- „Od rane trešnje i lepe žene čovek malo koristi ima”;
- „Lepe kolo vode, a ružne kuću kuće”.
Žena je manipulator
Po svemu sudeći, u srpskim narodnim poslovicama, ženskim oružjima - lepoti i jeziku, pripisana je prevelika moć:
„Kada žena plače, pitaj je šta hoće”; „Žena se uzda u plač, a lopov u krivokletstvo.”
Žena je svojina
Osim što se upoređuje sa đavolom i zmijom, u srpskim narodnim poslovicama se žena izjednačava i sa predmetima – ona se na taj način dehumanizuje i obezvređuje:
„Ženu i izderanu krpu lako je steći”; „Ženu, pušku i konja može čovek pokazati, ali u naruč ne davati”; „Ženu i kosu nikome ne daj”; „Ne daj kobile u najam, niti puštaj ženu na sajam.”
Ženine vrline su retkost
U srpskim narodnim poslovicama o ženi se govori bez predrasuda jedino onda kada je u ulozi majke i domaćice:
- „Ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi”;
- „Žena je i kuća, i raskuća”;
- „Dobra žena praznu kuću čini da je puna”;
- „Đe nije žene, tu nije ni kuće”;
- „Žena muža nosi na licu, a muž ženu na košulji”;
- „Najgora žena vredi pedeset groša, a dobra se nikakvim novcima platiti ne može”;
- „Dobro je nekad i pametnu ženu poslušati”.
Žensko dete je teret
Iako se žena posmatra pre svega kao supruga, ni uloga kćerke u srpskim narodnim poslovicama nije pošteđena stereotipa. Naime, žensko dete se posmatra kao teret kog se treba što pre osloboditi:
„Žensko je tuđa sreća”; „Ženi sina kad hoćeš, a kćerku udaj kad možeš”; „Ko ženi, jedno veselje, ko udava, dva.”
Priželjkivanje ženine smrti
Ipak, sa najvećim nepoštovanjem i nemilosrdnošću suočavamo se u narodnim poslovicama u kojima se priželjkuje ženina smrt i u kojima se srećnikom smatra onaj muškarac kome umre žena:
„Dva puta je čovek veseo, jednom kad se ženi, drugi put kad ženu ukopa”; „Srećnom žene umiru, a nesrećnom kobile crkavaju.”
Dok se i dalje u različitim životnim situacijama pozivamo na narodne poslovice, jer nam je neophodna njihova mudrost, nismo ni svesni da se u njima kriju stereotipi „obojeni” seksizmom i šovinizmom.
Nemoguće je ne zapitati se koliko su ovakvi stavovi, ukorenjeni u društvu vekovima, doprineli opštem nerazumevanju, nepoštovanju i nipodaštavanju. Takođe, nemoguće je ne pomisliti da ih je veoma teško menjati, ali na nama je da se potrudimo i da damo sve od sebe da sterotipi o ženama ostanu samo u poslovicama.