Rokitanski sindrom - bolest koja pogađa isključivo žene
pixabay

Žene rođene sa ovim sindromom imaju uglavnom potpuno normalan spoljašnji izgled polnog organa, što često rezultuje kasnijem otkrivanju postojanja bolesti. Manifestovanje simptoma je različito, ali u najčešćem broju slučajeva oni bivaju otkriveni kod mladih devojaka između četrnaeste i šesnaeste godine, kada je očekivano javljanje prve menstruacije. Naime, devojke menstruaciju ne dobiju jer nemaju matericu, a zbog toga su kasnije uskraćene i za prirodnu trudnoću, iako naječešće imaju normalan broj ženskih hromozoma i razvijene jajnike.


Za ovu bolest se u društvu malo zna, jer nije toliko česta. Međutim, nije ni dovoljno retka da bi svest o postojanju devojčica, devojaka i žena rođenih sa ovom bolešću bila niska. 

Pored toga što nosi očigledne fizičke nedostatke, ova bolest dovodi i do razvoja psihičkih problema, jer se devojke, kako je za britanski Independent navela Taš Bišop „osećaju kao frikovi samim tim što su drugačije”.

pixabay.com
pixabay.com

Ona je u tom intervjuu objasnila kako je, kada je imala 14 godina, uzela crvenu boju za hranu i isprskala par pantalona, kako bi svom društvu dokazala kako se ona ne razlikuje od ostalih devojaka. Dve godine nakon toga, saznala je da boluje od Rokitanski sindroma i da prvu menstruaciju nikad ni neće dobiti. Zapravo, stanje je bilo do te mere ozbiljno da je morala da se podvrgne različitim, bolnim tretmanima da bi mogla da ima ,,makar'' normalne seksualne odnose. 


Žena rođena sa ovim sindromom ima samo trećinu onoga što bi se smatralo ,,normalnom'' vaginom, tako da se, u medicinskim krugovima, smatra da je ona uopšte i nema. Međutim, pošto je vagina mišić i može da se razvija i rasteže, postoje tretmani koji ženi mogu omogućiti da ima seksualne odnose koji neće biti bolni i u kojima će uživati. 



wikimedia commons
wikimedia commons


Kako je i sama Bišop navela, najveću borbu koju jedna žena rođena sa ovom bolešću vodi je sa društvom, koje, iako se nalazi u eri gde je feminizam podrazumevan pravac razmišljanja, i dalje ima određene zadrške kada su u pitanju žene koje imaju problema sa plodnošću. 


U tekstu ,,Ovo je kako život sa Rokitanski sindromom stvarno izgleda’’ na blogu Thought Catalog, Kejti Raš otkrila je da je, kada su joj u šesnaestoj godini života saopštili da boluje od ove bolesti, najpre bila ubeđena da to nije istina, jer se, kako kaže, osećala sasvim normalno.


,,Doktorka mi je rekla da nikada ranije nije videla ovaj sindrom, to je nešto što sam tokom života čula od mnogih doktora. Međutim, bila je uverena da ću biti u stanju da vodim ispunjen i srećan život, uprkos tome što nemam matericu, jedan jajnik i što imam i druge probleme vezane za moj endokrini sistem. U jednom trenutku je čak počela da mi priča o doktoru u Severnoj Karolini koji radi na tehnologiji koja će omogućiti ,,UZGAJANJE’’ MATERICA. Iako znam da je samo želela da pomogne, sve ovo je delovalo samo kao gomila reči za koje nisam želela da verujem da su namenjene meni’’, objašnjava Kejti.


pixabay.com
pixabay.com


,,Jedna u pet hiljada’’ deluje zbunjujuće. Statistički, nije toliko retka bolest ali toliko malo ljudi zna za nju, a još manje doktora na svetu postoji koji mogu pružiti odgovarajuća rešenja i tretmane. Ovo bi, suštinski, značilo da u nekom manjem mestu u Srbiji, recimo od 25 hiljada stanovnika, postoji bar 5 žena koje imaju ovu bolest, a možda i ne znaju da je imaju.


Zato su redovni odlasci kod ginekologa ključna stvar kod ovakvih i sličnih problema, uz, kako se podrazumeva, podizanju svesti o samom postojanju ovakvih bolesti.


Najmanje što svako od nas može da uradi je da svetu pokaže da su ove žene jednako vredne kao i one koje nemaju ovakvih problema, kao i to da, ako naiđe na neki ovakav slučaj u svojoj okolini, učini sve što može kako bi pružio podršku u ovoj, dovoljno surovoj stvarnosti u kojoj se nalaze ove žene.



Izvori: independent, thoughtcatalog