Od ućutkivanja do femicida (od građanina do činovnika)
Foto: Rux Centea (Unsplash)

Šta si mu uradila?

Šta si rekla?

Čime si ga izazvala?

Šta si obukla?

Gde si bila?

S kim si bila?

Zašto trpiš?

Sama si kriva.

Sama si tražila.

Bolje da si ćutala.


Taj put, od naizgled benignog ućutkivanja do hladnokrvnog ubijanja, ponekad i nije dug. Naprotiv. Kraći je nego što mislimo. Civilizacijsko ućutkivanje žena dovelo je do toga da se i dan danas kažnjavamo muškim kaznama na ulici, u kući i krevetu, na poslu, u javnom prevozu, na internetu.... To što tek danas svakog dana pomalo govorimo javno o ženama koje trpe, koje su trpele nasilje od države, komšije, muža ili sudije i jeste posledica istorijskog oduzimanja ženskog prava na um i telo putem svih oblika utišavanja, ućutkivanja, stišavanja, gušenja i suzbijanja bilo kakvog glasa.


Poslednji put kad mi je neki tip, uz neukusnu psovku, dobacio na ulici : ,,Kakva ribetina, majko sveta!’’, odreagovala sam histeričnom drekom, vriskom i pozivanjem na policiju zbog seksualnog uznemiravanja. Prolaznici su me posmatrali kao ludu, ne shvatajući oko čega pravim dramu. Shvativši da ga psujem i vređam, jer mi je dobacio neku glupost, krstili su se i čudili:  ,,Čime se ova budala bavi. Bože, oprosti joj!’’. Dakle, kad može ovaj i svaki drugi na ulici, bez osude i posledica, da dobaci, prokomentariše i definiše svaku ženu koju sretne, što ne bi mogao predsednik opštine da je pipne ili ministar odbrane da je natera da mu brzo padne pred noge.


pixabay
pixabay

Bez obzira na to da li muškarac voli žene koje brzo kleknu ili volka sve žene koje bi da ljubka i pipka, taj muškarac nije ništa drugo do opresor koji bi da kazni, da ućutka, da poseduje, zloupotrebi ili premlati. To što me moja okolina vidi kao luđakinju kad reagujem na ulična dobacivanja nesrećnih muškaraca, smatrajući da je to jasan primer seksualnog uznemiravanja jedne žene u javnom prostoru, nije ništa drugačije od činjenice da je državni aparat neretko slep na svaki vid nasilja nad ženama. I ovaj sa ulice olako može postati (ili je već postao) predsednik neke zajednice, pa tako još lakše i draže može sprovoditi svoj teror nad svim ženama s kojima ikada stupi u bilo kakav kontakt.


Vazda je nasilnik, kao činovnik, desetoduplo okuražen da, pod parolom svoje stranke i pozicije vlasti, legalizuje samovoljno i bahato dodirivanje ženske butine, šake ili kose. Zapravo, ovi što ćute i relativizuju nasilje koje vide i čuju u komšiluku, na ulici ili internetu, najuža su rodbina ovih što sede u foteljama i u ime zakona zlostavljaju žene na raznorazne načine - od pozivanja na poslušnost i puku reprodutkivnu ulogu, do neadekvatnog reagovanja i pospešivanja femicida u službi za socijalni rad.


Na primeru rodno zasnovanog nasilja najbolje se vidi zašto je zaista nemoguće odvojiti društvo od države. Šta je starije? Kokoška ili jaje? Društvo u kome je heteroseksualna porodica osnovna jedinica svih živih bića, nije ništa drugo do država u malom, na čelu sa monarhom, predsednikom, mužem, ocem, bratom i bogom. Rodno zasnovano nasilje u porodici se legalizovalo i legitimizovalo odozdo na gore, tako što su se viševekovne generacije socijalaziovale u duhu toga kako je nasilje u kući isključivo privatna stvar. Time je olako onemogućen prostor u kome bi se o nasilju govorilo naglas.


pixabay
pixabay

Žrtve su naučene da ćute, da se plaše i stide, i tako održavaju u životu svoje ubice i tlačitelje. Kako se ćutalo (i još uvek nedovoljno govori) o zlostavljanju žena u kući, tako se ćutalo i o muškom nasilju na radnom mestu, na ulici ili internetu. Stoga, prosto je nemoguće da sva nasilja koja žene trpe ne spojimo u jedan društveno-politički krug nasilja u kome sve mi, na ovaj ili onaj način, svakodnevno trpimo i preživljavamo muške frustracije i kazne. Da li je nasilnik muž, bivši partner ili kolega sasvim je nevažno. Nasilnik je. Tu je. Postoji. Nekažnjen je. Zlostavlja nas i mi nismo zaštićene.


Ne štiti nas društvo, ne štiti nas država. Komšije ćute, okolina nas osuđuje, prijatelji nas ne razumeju, sistem ne reaguje, novca nemamo, decu možda imamo, a možda i nemamo, možda smo trudne, a možda i nismo. Neke od nas traže pomoć, neke pomoć ne vide, neke su nevidljive i skrivene, neke javno progovore, neke zauvek zaćute, neke se spasu, a neke ni ne stignu da pokušaju, jer izgube život u sekundi.


Toliko smo okruženi nasiljem da nas je ta zlokobna tolerancija i dovela do toga da smo svedoci i svedokinje realnosti u kojoj je u periodu od 1. januara do 30. juna 2018. u Srbiji ubijeno najmanje 20 žena u porodično-partnerskom kontekstu. Živimo u svetu gde se svakodnevno svakih nekoliko sekundi jedna žena siluje, muči, tuče, vređa i sputava. Ništa se manje danas žene ne kažnjavaju nego što su se kažnjavale juče. Samo što danas najzad možemo da ne ćutimo.


Niko više nema tu bezobzirnu privilegiju da ćuti i ne reaguje na nasilje koje se sprovodi nad drugim. Sve što se dešava nekome drugom, preti da se dogodi i nama. Moramo pomoći jedni drugima. Moramo reagovati na svaki oblik nasilja ma ko god da ga vrši i sprovodi. Nema te države, tog činovnika, ni građanina koji sme i može pomisliti kako mu je dozvoljeno da dobaci, da ućutka, zapreti ili bilo šta loše učini bilo kojoj ženi, iz bilo kojih razloga.

Nasilje nad ženama je zločin.


Molim vas, prekinimo tišinu, prijavimo nasilje, zatražimo pomoć!

  • Autonomni ženski centar – SOS telefon za podršku ženama žrtvama nasilja - 0800 100 007 (od 10h do 20h radnim danima)
  • POLICIJA 192
  • Prijava nasilja u porodici 0800-100-600