Nora i Glorija - žene kojima su drugi upravljali
pixabay

Jedna od njih je svakako Ibzenova Nora u drami „Lutkina kuca”. Radnja je smeštena u četiri zida, u kuću porodice Hemler, koja je na početku slika toplog porodičnog doma, da bi se do kraja pretvorila u kavez u kome Nora živi, po ukusu i pravilima okoline. Nora se na početku drame prikazuje kao razmažena i koketna žena, da bi se kroz rasplet dogadjaja, rasplela i njena osećanja koja su je dovela do spoznaje da sopstveni način života nije u skladu sa njenom prirodom.

Odrastavaši uz oca koji ju je razmazio kao lutku, ona i u braku nastavlja da se ponaša po istom principu, kao dete. Međutim, kasnije će se pokazati kao veoma odlučna žena. Njeno ponašanje se mužu nije dopalo i jedino o čemu je razmišljao je loša reputacija u društvu. Tek kada otkriva pravi lik svoga muža, ona spoznaje svoje želje koje u stvari nikada nisu bile ostvarene.

Shvativši da je požrtvovanje bilo uzaludno, napušta život koji bi je samo vodio iz jedne obmane u drugu. Odjednom ljubav i nežnost smenjuju bes, strah i na kraju Norina ravnodušnost. Ona tada shvata da je ceo njen život bio podređen, najpre željama svog oca, a zatim muža. Shvata da nikada nije bila slobodna, da je samo svoj život zavijala u mrežu laži i privida i trudila se da tako, u toj igri, bude srećna i da svi oko nje budu srećni i zadovoljni.

Njihov brak za osam godina nikada nije bio pravi, već samo igra. Ona je bila njegova lutka, a njena deca - njene lutke. Nikakvih ozbiljnih tema, nikakvih ozbiljnih razgovora. Na kraju drame, ona i sama donosi zaključak o osećanjima svog muža i oca: „Vi me nikada niste voleli. Vama se samo činilo da je zabavno da budete u mene zaliubljieni.”.

„Lutkina kuća” se završava kada Nora napušta svoju porodicu da bi mogla da počne da se oseća kao osoba, a ne samo kao lutka.

Drama je prvi put izvedena 1880. godine. Zbog svoje tematike i protesa protiv muške dominacije, doživela je mnoge kritike i rasprave, jer je zagovarala žensku emancipaciju. Za pisce s kraja XIX veka, koji su kritikovali podređeni položaj žene u društvu, seksualne norme i brak, ovo je bilo važno pozorišno delo.


commons.wikimedia
commons.wikimedia

Ni Glorija, glavna junakinja istoimene drame Ranka Marinkovića, nije ono što bi želela biti.


Marinković „Gloriju” piše 1955. godine, već kao zreo pisac. U njoj prikazuje tragičnu nemoć pojedinca da izabere svoj put i da bude ono što zaista jeste.


Ovo je priča o devojci koja ima tri imena, a samim tim i tri ličnosti. Rođena kao Jagoda, odlazi u cirkus gde je radio njen otac i tamo postaje Glorija. Međutim, suočivši se sa smrću zbog umalog pada sa trapeza, ona odlazi u manastir, verujući da je to što je preživela bio poziv od Bogorodice. Tamo postaje sestra Magdalena.


U potrazi za mirom i svojim identitetom, nadala se da će u crkvi moći da bude ono što zapravo i jeste – draga i iskrena. Kada je crkvu zamenila cirkusom, zapravo je promenila samo kostim, jer su biskupi imali drugačiji plan. Zbog njene izuzetne fizičke lepote, odlučili su da je postave za oltar, gde bi glumila Bogorodičin kip. Tako je sestra Magdalena sedela na oltaru poput kipa. Kako je zapravo bila prava žena, a ne kip, jedan od crkvenjaka, Don Jere, zaljubljuje se u nju. On se bojao tih osećanja, jer su za njega predstavljala greh, te je od nje očekivao uzvišenost od svetovnog, od greha – tražio je savršenstvo, ne bi li odoleo iskušenju.

youtube
youtube

Njen život je ponovo bio lažan. Blistava Glorija postala je sveta Bogorodica. Tražeći ljubav, dobila je samo laž. Nezadovoljna takvim lažnim načinom života, ponovo se vraća u cirkus i okončava svoju sudbinu.

I Glorija je, poput Ibzenove Nore, bila samo lutka kojom su upravljali drugi ljudi koji je trebalo da je vole.


Kada pričamo o ženskim likovima u književnosti čijim su sudbinama upravljali muškarci, ne možemo da izbegnemo ni čuvenu sudbinu Tolstojeve Ane Karenjine. Sam Tolstoj je Anu hteo da prikaže kao negativnog junaka, jer se zalagao za brak i porodične vrednosti. Međutim, Ana postaje simbol nečega sasvim drugog. Zarobljena između dva muškarca, između slobodne ljubavi i dužnosti patrijahalne žene, ona pokušava da nađe svoje mesto i bude srećna.


U doba kada je ženski glas utišan i kada se od nje očekuje da bude tiha i poslušna, one koje ustaju protiv takvog načina života i progove, smatramo hrabrim. Možemo li nešto naučiti od ovih likova i koliko se uloga savremene žene promenila? Jesu li one zaista samo tragične ličnosti ili im se divimo?