Nađa Tešić: kreatorka boljeg sveta
commons.wikimedia (autor: Zoran Tucić)

Rodjena je u Užicu 1939. godine, gde je završila osnovnu školu. Sa samo 15 godina, preselila se u Čikago zajedno sa majkom i bratom. Nije volela život u Americi, jer joj je, kako je govorila, stvarao osećaj kao da je u logoru. Nije uspevala da se navikne na novu zemlju potpuno drugačiju u odnosu na domovinu, pa je, nakon samo mesec dana boravka, pisala jugoslovenskom konzulatu sa molbom da je vrate u Srbiju. Molba je, međutim, bila odbijena, jer Nađa još uvek nije imala dovoljno godina da se odvoji od roditelja.

Posle prve godine školovanja u Čikagu, nastavnici su joj, na osnovu rezultata na testu, ponudili da preskoči tri razreda i da odmah krene na fakultet. Preskočila je dva i započela studije francuskog i ruskog jezika u Indijani sa samo 17 godina. Po završetku studija, bila je aktivistkinja organizacije koja se borila za pravo crnaca da glasaju.


Nađini politički stavovi oslikavali su se i u privatnom životu. Naime, družila se sa tadašnjim afroameričkim legendama džeza, Sonijem Rolonsom, Djukom Elingtonom, Koltrejnom i ostalima. Njena uverenja i način života koji su se tako verno prožimali, naišli su na osude studenata i uprave fakulteta kada se saznalo da je njen prvi dečko bio upravo džez muzičar, basista, melez koga su, međutim, tadašnji Amerikanci smatrali crncem.


youtube
youtube

Stipendija francuske vlade omogućila joj je studiranje u Parizu, koji je za nju predstavljao prirodnije i draže okruženje od Amerike. To je bio grad kome se rado vraćala. Magistrirala je na Sorboni sa tezom o Marselu Prustu. Međutim, ubrzo je morala nazad u Ameriku, jer je dobila posao profesora na Ratgers univerzitetu. Pohađala je i Filmsku školu, i tako stekla kvalifikacije da predaje scenario, režiju, produkciju i propagandu na Bruklin koledžu.

Sledeći put kada je otišla u Pariz, u društvu svojih intelektualnih istomišljenika, upoznala je čuvenog Erika Romera, tada mladog režisera, sa kojim je, po svom scenariju, snimila film ‚‚Nađa u Parizu’’. To je bio dokumetarni film o Nađi i njenom doživljaju Pariza, u kom je i sama imala glavnu ulogu. O značaju tog iskustva svedoči to da je govorila da je o režiji više naučila od Erika nego na studijama u Americi.


Ubrzo nakon toga počela je da predaje francusku literaturu na privatnom fakultetu u Nju Džerziju. Međutim, tada je počeo rat u Vijetnamu pa se pridružila mirovnom pokretu. Napustila je profesorsko mesto da bi u Parizu učestvovala u studentskim protestima 1968. godine, koji su obeležili generalni štrajkovi, ljudi na ulicama i borbe sa policijom.


Krajem 1968.godine, sa još stotinak drugih studenata otišla je na Kubu. Pomagala je revoluciju tako što je, zajedno sa sveštenicima iz Italije, obilazila bolnice i pomagala nastradalom stanovništvu.


Po povratku u Pariz, upoznala je svog budućeg muža, Amerikanca, protivnika rata u Vijetnamu, i sa njim je kasnije dobila sina Stefana. Ubrzo se vratila u Ameriku gde je ponovo radila kao profesor. Napisala je scenario i režirala film pod nazivom ‚‚Film za mog sina’’. Iako je imao budžet od samo 600 dolara, ovo filmsko ostvarenje obišlo je svet i nagrađeno je od strane Pi-Bi-Esa.


Nakon početka NATO bombardovanja SRJ, Nađa se povezala sa prijateljima iz Srbije kako bi našla način da im pomogne. Preko afričke delegacije i uz pomoć prijatelja Remzija Klarka, ušla je u UN i održala govor o nepravdi prema Srbiji. Pored toga, često je javno kritikovala rad vlade SAD-a zbog imperijalističke politike koju je vodila.


postimg.org
postimg.org

Nađa Tešić nije planirala da bude pisac, ali osećala je da i na taj način može da podigne glas protiv nepravednih progona i ratova. Napisala je par knjiga, kao što su ‚‚Borac u senci’’ (1989) ‚‚Rodna zemlja’’ (1998) ‚‚Umreti u Čikagu’’ (2010) ‚‚Daleko od Vijetnama’’. Njene drame ‚‚Posle revolucije’’ i ‚‚Žetva’’ igrane su širom Amerike. Njen jedini roman preveden na srpski jezik ‚‚Umreti u Čikagu’’, je autobiografsko imigrantska ispovest. Nađa u tom romanu opisuje iskrcavanje na američki kontinent, karantin na ostrvu Elis, gde je vladalo siromaštvo, beda, vulgarnost, totalno drugi svet koji je za nju bio šokantan. Nacionalna zadužbina umetnosti i Fond za umetnost Njujorka dodelili su joj nagradu za književnost.


Jedna od najznačajnijih ličnosti u Nađinom životu bio je svakako njen brat, Stiv Tešić. Stiv je bio nemirno dete koje je ona morala stalno da čuva, i zbog koga su joj bile draže igre za dečake. Tuđina u kojoj su živeli učinila je da budu jako bliski i povezani kao blizanci. U Njujorku je Stiv magistrirao na slavistici. Počeo je rano da piše. Za njega je pisanje bilo beg od stvarnosti, njegovo utočište. Na 52. dodeli Oskara 1980. godine, dobio je nagradu za originalni scenario za film ‚‚Četiri mangupa’’. Za isti film dobio je i nagrade američkih Udruženja scenarista i Udruženja filmskih kritičara i Udruženja filmskih kritičara Londona. Umro je iznenada u Kanadi 1996. godine. U Vidovdanskoj ulici u Užicu 2012. godine, otkrivena je spomen ploča sa njegovim imenom.


Velika aktivistkinja 20. veka, Nađa Tešić, umrla je u Njujorku posle duge i teške bolesti, 20. februara 2014. godine. Iako je, zbog toga što je provela život daleko od rodne zemlje, retko i nevešto govorila srpski, poslednje reči koje je izgovarala bile su na srpskom jeziku.


Njen život trojakog karaktera obeležila je Srbija kao mesto emotivnog i fizičkog porekla, Amerika kao nametnuta realnost i Pariz kao duhovna i etička stavka njenog umetničkog stvaralaštva. Provela je veći deo života daleko od domovine, pokušavajući da nadje okvir za životno i profesionalno delovanje. Boreći se za prava drugih, izborila je svoje mesto među velikanima istorije.