Mučna istorija žena čije je silovanje bilo dopušteno
commons.wikimedia

Jer, sudeći prema sudiji, zločin nije pokušaj silovanja – zločin je odbiti gospodara.


Generacije tamnoputih žena bile su izložene rasnom teroru koji je uključivao stalne prijetnje seksualnim napadima. Ni tokom ropstva, a ni poslije, pod zakonima Džima Kroua (Jim Crow, oni su dozvolili rasnu segragaciju u svim javnim ustanovama u južnim državama bivše Konfederacije) bijeli muškarci nikada nisu bili odgovorni.


Dvostruki pravni i društveni standardi omogućavali su nekažnjavanje silovanja tamnoputih žena kada su počinioci bili bijeli muškarci, a sa druge strane, svaki strah od seksualnog kontakta između tamnoputog muškarca i bijele žene najčešće je završavao smrtnim ishodom.


Životi Afroamerikanki i njihovih porodica bili su ugroženi ukoliko bi se drznule da govore o silovanjima. A ipak su govorile. Upravo je otpor tamnoputih žena rasističkoj seksualnoj eksploataciji pridonio aktivizmu koji je podstakao pokret za građanska prava. Međutim, prvo su policijski izvještaji i tadašnji članci u novinama diskreditovali tamnopute žene kao žrtve, da bi kasnije istoričari skoro u potpunosti izostavljali silovanja tamnoputih žena, a samim tim i velike kampanje protiv silovanja, gdje su one hrabro progovarale o svojim traumatičnim iskustvima.

commons.wikimedia (autor: Dragonsingreed)
commons.wikimedia (autor: Dragonsingreed)

Deset godina prije čuvenog ,,Montgomery Bus Boycott-a”, Rosa Parks predvodila je NAACP (National Association for Advancement of Colored People) kampanju u znak protesta protiv odbijanja sudije da osudi šest bijelaca koji su silovali Risi Tejlor (Recy Taylor) 1945. godine u Ebivilu (Alabama). Risi je imala 24 godine kada su je, dok se vraćala kući iz crkve, otela šestorica muškaraca i silovala uz prijetnju da će je ubiti ako ikome kaže šta se desilo. Ipak Tejlor je odlučila da progovori, da bi nakon toga kuća u kojoj je živjela sa suprugom i devetomjesečnom ćerkom bila zapaljena. Ona sa porodicom odlazi da živi kod rodbine, a zaštitu od policije i šerifa ne dobija. Zbog posljedica silovanja, Risi više nije mogla da ima djece, njen brak se raspao, a njena jedinica stradala je u saobraćajnoj nesreći kada je imala 20 godina. Problem je što slučaj Risi Tejlor nije bio izuzetak, već naprotiv dio kontinuirane kampanje terora kojoj su bile izložene tamnopute žene.


Istoričarka Danijel Megvajer (Danielle McGuire) u svojoj knjizi ,,At the Dark End of the Street: Black Women, Rape, and Resistance — a New History of the Civil Rights Movement from Rosa Parks to the Rise of Black Power”, na kojoj je radila više od 10 godina, dokumentuje 40 odvojenih slučajeva silovanja i, kako govori, ,,to je samo vrh ledenog brijega”.


,,Između 1940. i 1965. godine, samo je 10 bijelih muškaraca osuđeno za silovanje tamnoputih žena ili djevojčica u Misisipiju, uprkos činjenici da se to događalo redovno. Rijetkost je bilo uopšte hapšenjene bijelih muškaraca zbog napada na tamnopute žene, a tek osuđujuće presude od bijelih sudija. To nisu samo loše jabuke, to je sve dio sistemskog pristupa dehumanizaciji tamnoputih žena i djevojaka”, piše McGuire.

commons.wikimedia
commons.wikimedia

U ,,najboljem slučaju” bijeli policijski službenici nisu bili zainteresovani za istraživanje slučajeva seksualnih napada na tamnopute žene, dok su u onim najgorim upravo i oni bili ti koji su počinili takve napade, ne samo na ulicama, već i u zatvorima.


Jedno od pitanja koje je Megvajer zanimalo tokom istraživanja jeste šta se dešava nakon stotina godina robovlasničke kulture, kada ropstvo završi? Da li se i kultura promijeni? Kako navodi u svojoj knjizi, odgovor je negativan.


,,Bijeli ljudi su odgajani da vjeruju da mogu učiniti sve što žele tamnoputim ženama i da neće biti kazne, a kada su tako postupali, obično i nije bilo kazne. To su poruke koje su se  prenosile od djedova i očeva, stričeva. Oni su bili ohrabreni da dobiju tamnoputu ženu za svoj prvi seks kako bi mogli vježbati… U 40-ima, samo bi ih pokupili sa ceste, baš kao i Risi Tejlor. To se događalo stalno”, piše Megvajer.


I dok su kroz istoriju bijele feministkinje odigrale značajnu ulogu u kritikovanju regulisanja ženskog spolnog ponašanja, i propisa o ,,putenom znanju” i zakonima o silovanju, nedovoljno pažnje posvećeno je tamnoputim ženama unutar tog diskursa. Jer fokusirajući se samo na ,,silovanje kao manifestaciju muške moći nad ženskom spolnošću, zamagljuje se korištenje silovanja kao oružja rasnog terora”, piše Gerda Lerner u knjizi “Black Women in White America”.


Sudovi u nekim državama išli su toliko daleko da su svoje presude obrazlagali tvrdnjama da se, za razliku od bijelih žena, za tamnopute žene ne pretpostavlja da su čedne. To je samo doprinosilo već godinama ustaljenom obrascu ponašanja bijelih silovatelja, koji su zlostavljanje tamnoputih žena opravdavali time da ,,one su razuzdane, uvijek spremne za bilo kakav spolni odnos”, piše Beverli Smit (Beverly Smith) u ,,Black Women`s health: Notes for a Course“.

youtube
youtube

,,Paradigma spolne diskriminacije uglavnom je zasnovana na iskustvima bijelih žena, dok je model rasne diskriminacije uglavnom zasnovan na iskustvima tamnoputih muškaraca. Kada su tamnopute žene silovali bijeli muškarci, one nisu bile silovane kao žene uopšteno, nego kao tamnopute žene posebno. Njihova ih je ženskost činila spolno ranjivima na rasističku dominaciju, dok im je tamna boja kože djelotvorno uskratila bilo kakvu zaštitu. Ta bijela muška moć bila je ojačana pravosuđem u kojem je uspješna osuda bijelog muškarca za silovanje tamnopute žene bila praktično nezamisliva”, navodi Kimberli Krenšo (Kimberle Crenshaw) u svom radu ,,Demarginalizing the Intersection of Race and Sex: A Black Feminist Critique of Antidiscrimination Doctrine, Feminist Theory and Antiracist Politics”.


Iako je teror nad tamnoputim ženama svojom brutalnošću i masovnošću bio pogon za masovne migracije u američkom društvu, javnost i danas nedovljno zna o tome. Njihovim traumama nedovoljno se davalo prostora kroz istoriju, a čak i današnji pokret #MeToo je različit za tamnopute i bijele žene.


,,Mislim da nije slučajnost čiji je bol ozbiljno shvaćen. Čiji bol smo istorijski pokazali i nastavili da prikazujemo. Čiji bol je tolerantan i čiji bol je nepodnošljiv. A čijem bolu se sada treba obratiti“, izjavila je glumica Gabrijel Junion (Gabrielle Union).


Izvor: Lola magazin