Minja Marđonović: Ovo je naša priča!
Borislav Turkalj

Mnogo je vremena bilo potrebno da se muško nasilje nad ženama prebaci iz domena privatnog u javno, i da se tako definiše kao problem čije je rešavanje od opšteg interesa i javnog značaja.


Univerzalno žensko iskustvo nasilja nije ništa drugo no zbirka svih naših tužnih i bolnih etapa života, u kojima smo sve mi bile tipične žrtve, zarobljene u rukama muške samovolje.


Razmišljajući kako da koncipiram ovaj tekst, setila sam se da sam, na poziv divnih žena-borkinja iz Alternativnog centra za devojke (Kruševac), pre nekoliko godina napisala poetsku odu sopstvenom iskustvu


Činilo mi se da je to dobar način da pomognem u paljenju višeslojnog vela privatnosti u koje je muško nasilje nad ženama još uvek skriveno, i da probam kroz tu međuljudsku razmenu bola, istine i saosećanja u javno polje nedozvoljenih tabua da led probijem empirijom, koja je kao iskustvo ženskog preživljavanja bilo i ostalo srž ženske politike.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Ovo je Moja priča.

Ovo je Tvoja priča.

Ovo je Njena priča.

Ovo je Naša priča.


Sve priče, kad su tužne i ružne, podsećaju jedna na drugu.

Svaka ima svoj naivan uvod, krvavu zapletu, i bolan kraj.

Nekada kraj doživiš, pa ga slaviš, jer si ipak preživela zaplet, a nekad ne, jer mrtva i pretučena ostaješ da visiš na vrhu tragičnog raspleta. Isto k’o i svaka druga sestra sirotica za čiju se istinu doživotno bore samo one i oni što je neizmerno vole.

Još uvek ne visim o rasplet. Još uvek sam živa.

Nego, jesam li živa samo zato što mi je On to dozvolio?


Da li je moj život još uvek na dželatovom raspolaganju?


Postala sam hrabrija vremenom. Mogu da dreknem i da odbijem, da prepoznam i ne prihvatim, da pokažem srednji prst, da spalim brushalter na Terazijama, da se otrgnem, mogu da probam da pobegnem.

Mogu naizgled svašta.

Ali, plašim se. Još uvek. Plašim se njegovog poriva za uništenjem, za mojim zatočeništvom i večitim strahom.

Hrabra sam, zato se i plašim.

Svesna sveta u kome živim, svesna muških privilegija i rodnih spoticanja ja hrabrim sebe da preživim. Da mu se otrgnem iz šaka, iz videokruga, iz oka, onako iz skoka, od srca, zauvek i do kraja sveta bez reči i krvi, s mnogo borbe i volje za životom.

On je sistem. On me proždire, onemogućava, brani, sputava, plaši i zarobljava.


Ko to mene može da zaštiti, dobri moji ljudi?


Muškarac?

Institucija?

Crkva?


Muškarac me bije, muškarac me brani.

Nije li to krvava kulminacija? Moj život je u njegovim rukama. Budem li poslušna dobiću zaštitu. Ne budem li poslušna dobiću malj po glavi il’ otkaz na papiru.

No srećom Pravda je žena, pa je u sebi i sa sobom svuda nosim.

Napustim li sebe, napustiću Pravdu.

Koju pravdu?

Onu moju, žensku, kismetnu zahvaljujući kojoj sam, pored vere u Boginju, sačuvala živu glavu!

Anoniman i besplatan poziv

Policija: Hitne prijave 192

Prijava nasilja u porodici: 0800 100 600