Judita Šalgo: naga poezija
Fotografija preuzeta iz knjige: „Stvarni i imaginarni svetovi Judite Šalgo“, Silvia Dražić, Novi Sad, Alumnistkinje rodnih studija, Futura publikacije, 2013. (Moli Blum/wikipedia)

Bilo kako bilo, njeno jevrejsko poreklo (pravo ime joj je glasilo Judita Manhajm) bila je nepremostiva, neoboriva i neporeciva činjenica koja će joj uveliko obeležiti život, književnost i sudbinu. Opšte je poznato koliko je bilo teško biti Jevrejin u periodu Drugog svetskog rata, te je takva sudbina zadesila i Juditinog oca i majku, koji bivaju odvedeni u logor. Otac joj je ubijen 1942. godine u logoru u Mađarskoj, a majku odvode u nemački logor. Malu Juditu, majka odvodi u Mali Iđoš, blizu Novog Sada kod tetka Anuške. Tetka Anuška pored toga što je bila mađarica, bila je i njena druga majka i zaštitnica u smutnim, zlim vremenima koja su tad bila nastupila. Judita je tetka Anušku zvala majkom, ali samo donekle je osećala tako.


,,Ako je mati zanemljiva, onda je sve na svetu zanemljivo, pa i ja sama i sve što čini moj identitet.ʽʽ Nakon rata majka joj se vraća u Novi Sad, i preudaje se, a Judita dobija prezime Šalgo, od očuha. Juditin maternji jezik bio je mađarski, tek u školi uči srpski, otuda i pisanje književnosti kao: ,,trajne potrebe da se osvaja jezik kao što se osvaja tvrđavaʽʽ

Boreći se za rodnu ravnopravnost, za pravo glasa, za umetnost i život sam, njeno postojanje ogledalo se u jeziku. Ona je bila jezik i jezik je bio ona. Osećala je jezik i kao opasnost i pretnju, ali i kao utehu i zaštitu. Mnogi njeni problemi potekli su iz njega, ali su se u njemu i rešavali.

' m o j i h n m i n u t a '

Posted by Judita Šalgo on Friday, 23 March 2012


Diplolmirala je na katedri Opšte književnosti, u Beogradu, 1966. godine. Nakon toga vraća se u Novi Sad, i već sledeće godine se udaje za Zorana Mirkovića. Karijeru je započela kao urednica Tribine mladih (jednog od centara tadašnje eksperimentalne umetničke scene), a kasnije je bila na poziciji urednice Matice srpske. Pretpostavlja se da je sa obe pozicije najverovatnije smenjena iz političkih razloga.

Lik i delo


Judita je bila njeno delo, i njeno delo je bilo Judita, neodvojiva od toga što je pisala i stvarala. Pisala je poeziju, priče i romane. Početak njenog umetničkog stvaralaštva vezan je za talas vojvođanske neoavangarde, nazivane još i drugom linijom ili novom umetničkom praksom, koja se javila šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog veka, kao alternativa dominantnom diskursu umerenog modernizma u Jugoslaviji. Upliv neoavagarde bio je vidljiv u žanrovskom preplitanju i jezičkom eksperimentu, prvo u poeziji, a kasnije i u prozi.


Judita se svetu prikazala kao poeta, pisajući poeziju ženskim pismom, i otkrivajući se u svoj svojoj nagoti, beležeći misli i emocije, i svakom reči ispitujući granice jezika i identiteta. Ona je svakako bila preteča današnjeg feminističkog performansa, iako se nikada javno nije izjasnila kao feministkinja, čitajući naga svoju poeziju i otkrivajući sebe na umetničkoj sceni, koju bi pre toga osmislila. Tokom njenih umetničkih instalacija poeziju bi čitala stojeći, sedeći, ležeći na katedri, pod svetlom reflektora ili u mraku, sa zalogajem hleba u ustima...

Posted by Judita Šalgo on Sunday, 4 March 2012

Njen jezički eksperimet Dodatak jelu inspirisan istoimenim tekstom, čitan je preko zalogaja hleba u ustima: ,,Čitanje o jelu bez jedenja, o ljubavi bez ljubljenja, o smrti bez umiranja – ravno je pretenziji na besmrtnost. Ovako bar mogu da se zagrcnem.ʽʽ

Njena dela hronološki:


„Obalom“, 1962. godina, zbirka pesama.

„67 minuta naglas“, 1980. godina, zbirka pesama.

„Život na stolu“ , 1986. godina, zbirka pesama.

„Trag kočenja“, 1987. godina, roman

„Da li postoji život“, 1995. godina, zbirka priča

„Put u Birobidžan“, 1997. godina, nedovršeni roman (priredio Vasa Pavković)

„Kraj puta“ 2004. godina, nedovršeni roman (drugi deo Puta u Birobidžan, priredio Vasa Pavković)


Pojedine njene priče, pesme i eseji objavljene su u časopisima Polja i Letopis Matice srpske.

Tragično primivši vest o njenom upokojenju, književnik i jedan od najznačajnijih članova neoavangardnog pokreta u Jugoslaviji Vujica Rešin Tucić ostaje zauvek zapitan Da li postoji život?

,,Da li postoji život ako smo suočeni sa nestankom onih koje volimo. Ja ne poznajem svet koji će postojati posle nas. Mi smo sada, naš svet je samo onaj koji vidimo.Naše postojanje je samo ono koje živimo.Voleo bih da me Judita Šalgo ne zaboravi. Da od nje naučim ono što je ona znala. Ali plašim se da se to ne može naučiti. Da mi svet neće otkriti tajnu postojanja. Plašim se za svet u kome nema Judite Šalgo.ʽʽ

Judita je umrla od raka, 1996. godine u Novom Sadu. Jedna ulica u Veterniku, nosi njeno ime.