Ivana Dimić: Život je inspiracija
youtube

Ivana Dimić je rođena 1957. godine u Beogradu. Dramaturg je po profesiji i tokom duge karijere napisala je brojna dramska dela, objavila pet knjiga kratkih priča, jedan roman, kao i scenarija za tri televizijske serije. Osim toga, uradila je nekoliko dramatazicaja i adaptacija za pozorište, kao i prevode romana i drama sa engleskog i francuskog jezika. U Ateljeu 212 je dugi niz godina radila kao Prvi dramaturg. Bila je zamenik direktora u Narodnom pozorištu u Beogradu, a radila je i u pozorištima Boško Buha i Beogradskom dramskom pozorištu. Iako je u penziji, još uvek aktivno piše.

Upravo je za debitantski roman „Arzamas“ dobila ovogodišnju NIN-ovu nagradu. Jedan od članova žirija, Mihajlo Pantić, obrazlažući njihovu odluku rekao je za ovaj roman da ,,postepeno prerasta u proznu fugu o ljubavi i smrti u kojoj je ljubav, uprkos smrti, ona sila koja iskupljuje i osmišljava život".
U intimnoj atmosferi kladovske biblioteke, gde pogled kroz prozor seže do ogromnih talasa Dunava, Ivana je pričala o pisanju, književnosti, nagradi, žrtvovanju i ljubavi. Najviše je govorila o tome kako joj je upravo život bio inspiracija da napiše roman koji govori o majci koja boluje od demencije i ćerci koja je neguje. Na duhovit način i kroz anegdotu pričala je kladovskoj publici o tome kako ljubav gotovo uvek zahteva žrtvovanje, pominjući i razloge zbog kojih misli da je dobila nagradu.

„Žrtvujući se za bolesnog roditelja, iako je bilo teško, krenula sam da pišem da bih se branila od smrti. Moja majka je za života bila veoma energična žena i na mene je gledala sa negodovanjem zbog toga što nisam bogata i slavna. Ja sam joj govorila: „Pa šta? Dostojevski je objavljivao u novinama. To što je neko popularan, ne znači da je dobar pisac.“ Verujem da sam zahvaljujući mojoj majci dobila ovu nagradu. Sigurna sam da je ona gore sedela sa Svetim Petrom i rekla mu: „Moja ćerka mora da dobije nagradu.“ – govorila je u maloj biblioteci u kojoj su se mešali zvuci dobovanja kiše, ponekog uzdaha i smeha.


youtube
youtube

U nastavku večeri pričala je o književnosti, dramaturgiji i sujeti. Ljudi koji se ozbiljno bave književnošću, trebalo bi da budu pažljivi sa rečima, jer postaju sluge svog jezika i dužni su da neguju njegovu lepotu. Evocirajući uspomene, setila se studentskih dana i govorila o tome kako je dramaturgija otmeno studiranje. Setila se svoje koleginice sa studija koja je farbala kosu u zeleno kako bi pokazala koliko je neobična. Ta izuzetnost se zapravo jedino vidi u pisanju, jer u pozorištu nema demokratije, tamo se sve vidi. Na svoj svojevrsno duhovit način govorila je i o tome koliko je važno da se ljudi izleče od sujete još u mladosti: ,,Kada se čovek izleči od sujete dok je mlad, posle može i nagradu da dobije. To što sam pisac, ne znači da sam vrednija od pekara. Svako ima svoj dar.”


Ova inspirativna i nadahnuta književnica je u toku veoma zanimljive književne večeri izdvojila malo vremena i za naš portal govorila o dobijenoj nagradi i još malo o književnosti.


Vi ste peta žena u Srbiji koja je dobila NIN-ovu nagradu. Šta mislite o tome zašto ima tako malo žena među dobitnicima?


Zato što ima malo dobrih pisaca. Svejedno da li su žene ili muškarci. Kada prođe sto godina, kada se protera kroz sito, onda vidite da je još manje dobrih pisaca nego što se čini u savremenosti. Savremenost ne vidi dobro šta su važna umetnička dela. Kada ste pisac, dobijete taj dar od Boga, i onda morate da vratite dugove. Morate da budete dobri.


Nekako se posle uručenja nagrade dosta pričalo o tome kako u našem društvu još uvek nisu dobro prihvaćene takozvane „ženske teme“. Šta mislite o tome?


Ja ne znam šta su to ženske teme, ja nisam ženski pisac. Ja sam pisac. Insistiram na tome da književnost apsolutno ne toleriše nikakve rodove. Ukoliko napišete vredno književno delo, svejedno je kog ste roda. Zato citiram Danila Kiša koji je rekao: „Prezirem manjine u književnosti“. Kada se povučete u neku manjinu, onda pripadate određenoj kasti i tada je manji broj ljudi koji su u istoj kasti pa su veće šanse da se istaknete. Međutim, ako se stavite u red sa svima, onda ste ravnopravni i onda izvolite - ako valja to što radite, to će da izađe na videlo, a ako ne valja, onda neće.


I za kraj, koji biste roman preporučili našim čitaocima?


Preporučujem roman Svetislava Basare „Anđeo atentata“, zatim roman Radoslava Petkovića „Sudbina i komentari“, a upravo se spremam da pročitam roman Vladimira Bajca „Hronika sumnje“, koji je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu. Taj me roman jako zanima i srdačno ga preporučujem.