Isidora Sekulić: žena koja je pisala muški
Goldfinger (wikipedia)

Ova srpska književnica rođena je 16. februara 1877. godine u bačkom selu Mošorinu kod Titela (tadašnja Austrougarska), u podnožju Titelskog brega. Za života je, što se tiče profesije ostvarila sve ono što se moglo ostvariti i poželeti – bila je prva žena akademik, prvi predsednik Udruženja književnika Srbije i član Srpske akademije nauka i umetnosti. 


Mnogi teoretičari književnosti se slažu da je sve ovo postigla uz veoma velika lična žrtvovanja, osporavanja i oštre kritike, ali i po cenu harmoničnog, privatnog života.

Odrekla se uloge majke, domaćice, žene kao čuvarke porodice i kućnog ognjišta, a prigrlila je sebe kao umnu heroinu srpske književnosti i do poslednjeg daha živela u skladu sa tim.


Sa roditeljima Danilom i Ljubicom, te braćom Predragom i Dimitrijem provela je detinjstvo u Zemunu, Rumi i Novom Sadu. Isidora je od početka svog života bila knjigoljubiva, te je svoje školovanje započela u Novom Sadu završivši Višu devojačku školu, zatim u Somboru Srpska preparandija i naposletku u Budimpešti – Pedagogijum. Okušala se, pored pisanja koje je bilo njen životni smisao, i kao nastavnica u devojačkim školama. Doktorirala je 1922. godine.


Kao je to odlično rekao pisac Gustav Matoš: Isidora Sekulić: Žena koja je pisala muški, iz te teze vrlo lako može da se izvede zaključak da se zato oko nje stvarala tolika larma. Upravo zbog njene pojave kao takve, neuklapajući se u tradicionalni stil ponašanja već preuzimajući na sebe nekakav muški model, njene energije, posvećenosti i njenog predanog rada. Postoje čak izvori u koji kažu da se ona toliko zalagala za disciplinu da bi samu sebe bičevala kad god bi joj misli odlutale, ili kad ne bi bila maksimalno produktivna taj dan.


Spomen soba Isidore Sekulić, Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" ( R. Vujnović/wikimedia commons)
Spomen soba Isidore Sekulić, Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" ( R. Vujnović/wikimedia commons)

Spartanski disciplinovana, monaški posvećena, a vanserijski talentovana a pritom još i žena koja se drznula da piše ženskim pismom, iznosi subjektivne zaključke i ispovednim tonom utka sebe u papir.

Žena kojoj su dva presudna trenutka - početak i kraj života (umrla je 5. aprila 1958. godine u Beogradu, u 81. godini) obeležili čuveni strogi kritičari. Na početku njenog rada, oštru kritiku njenog lika i dela uputio joj je, u ono vreme najveći književni autoritet, Jovan Skrelić, a pred sam kraj desio joj se Milovan Đilas, on je u ono vreme bio značajna politička figura, koji je svojom kritikom po njenim rečima: Ubio jednu staricu . Iz bunta i nemoći prema tom književnom tiraninu već ostarela i pomalo razočarana Isidora, odlučuje da spali svoju knjigu o Njegošu, tačnije knjigu tumačenja „Gorskog Vijenca“. 


Mišljenja vezana za ovaj njen akt su podeljenja. Naime, jedni veruju da se to zaista odigralo, dok se neki se pitaju da li je uopšte te druge knjige i bilo ili je sve to ostalo samo u fiktivnom domenu. Bilo kako bilo, ovakav akt jedne starice je svakako bio zapažen, kao svedočanstvo njene nemoći, ali i odraz njenog bunta prema njegovoj nadmoći i obesti. 


Izvori kažu da je Milovan zažalio nakon svih ovih nemilih događaja, te da je zvao Isidoru kako bi joj uputio izvinjenje , ali ona nije želela da mu oprosti. Iako su u njeno vreme stvarale još neke ugledne umne srpkinje, na primer Anica Savić Rebac, Danica Maksimović, Ksenija Atanasijević - nijedna od njih nije iskusila na svojoj koži tolika osporavanja, ali ni toliko uvažavanje, u muškom svetu. Isidora je celim bićem, smislom i životom pripadala smislenoj reči, nauci i kniževnom stvaralaštvu. 


Njen stil je bio subjektivan, emotivan, rečit, ispovedan, lirski, dnevnički, pun nemira i gonjenog duha koji je ispod haljina i pojaseva pokušavala da sputa. Njen nemirni duh ponekad je bivao veći od nje i nadilazio je nju samu, te joj je Skrelić zamerao kako se udostojila da piše ženske knjige, ispovesti i dnevnike u jeku Balkanskih ratova 1912. i 1913. i pred sam početak Prvog svetskog rata.


Posebno je osudio njenu pripovetku „Glavobolja“, u kojoj ona, po Skerlićevim rečima potpuno egotično piše o svojoj glavobolji tokom putovanja vozom, dok ljudi oko nje ginu. Jovan Skrelić, joj je kao tradašnjoj početnici priznao talenat, pamet i tkz. „beogradski stil“ ali je vrlo transparentno bio protiv njenih tema, koje se najbolje ogledaju u naslovima njenih sastava – „Čežnja“, „Glavobolja“, „Samoća“, „Nostalgija“, „Umor“, „Tuga“, „Mučenje“, „Ironija“, „Krug“, „Lutanje“, smatrajući ih irelevantnim za ono vreme, kada je u jeku ratova trebalo raspirivati nacionalizam i podizati moral vojinicima i građanstvu, a ne traćiti vreme pišući o ženskim bolestima.


Na početku zamerao joj je preterani kosmopolitizam i preteranu proevrosku orijentisanost, dok joj je Đilas pre sam kraj zamerao preterani nacionalizam, jer se zrela Isidora itekako napajala Kosovskom legendom, nacionalnim idejama i otud njeno veliko štovanje Njegoša.


Obojica joj zameraju preterani subjektivizam. Ostajemo zapitani od čega je to bila satkana ova izuzetna žena, koja im nikad nije bila po meri i uvek je nekako štrčala i uvek se po nečemu isticala. No bilo kako bilo ona je ipak uz sva osporavanja uspela da iznedri neprevaziđena dela, od kojih su neka:


• „Saputnici“ (1913) – pripovedna vrsta intimnog dnevnika

• „Pisma iz Norveške“ (1914) – putopis

• „Iz prošlosti“ (1919)

• „Đakon Bogorodičine crkve“ (1919) – roman

• „Kronika palanačkog groblja“ (1940) – pripovetke

• „Zapisi“ (1941)

• „Analitički trenuci i teme, knji.1 -3“ (1941) – eseji

• „Zapisi o mome narodu“ (1948)

• „Njegošu knjiga duboke odanosti“ (1951)

• „Govor i jezik, kulturna smotra naroda“ (1956).


Pred sam kraj života, ostarela, onemoćala i pomalo rezignirana rekla je:

,,Ta larma što je dignuta oko mene mnogo me je potresla. Molila sam neke poznanike, mlade ljude, da gde god vide nešto o meni napisano, priguše. Ali eto šta su uradili. Zvali su me na neko veče o meni, ali ja sam odbila, rekla sam da sam bolesna. Svi su hteli da me skinu sa dnevnog reda. Kažu: ima 80 godina, skoro će umreti, daj da napišemo nešto i da je ostavimo. To strašno vređa. Volim tišinu, zato me je ta buka oko mene mnogo potresla. Ako nešto vredim, neka kažu posle moje smrti, a ni dva dana pred smrt ne želim da me hvale. Nisam bila srećna. S tim sam se pomirila. Postoji Vasionska sreća koja opredeljuje ljude. Ako niste voljeni, uzalud ćete vi nastojati da vas vole.“

Acanskis 1(i am again)/wikipedia
Acanskis 1(i am again)/wikipedia

Osećala se usamljeno, ugroženo, te je neprestano kontemplirala o svojoj sudbini i izborima. Sve u svemu Isidora je iznedrila izvanredna dela i ostavila neizbrisiv trag u srpskoj kulturi. Na uštrb svog privatnog života i majčinskog potencijala, ona je pisala danonoćno, govorila je šest jezika, gutala štivo i bila sva posvećena umu. Iako osporavana, negde je i taj segment obeležila neka vrsta dualnosti - šibana rečju, kritikom opet je bila priznata, cenjena i uvažavana. Umrla je u 81. godini, a sahranjena je na Topčiderskom groblju.


Čini se da su njene najveće kritike – premalog nacionalizma i preteranog kosmopolitizma, i obratno, tu pomirene, te njen uzvik nacionalizma predstavlja to što je sahranjena u Beogradu, u Srbiji, te počiva tu među svojima, dok njen gonjeni komsmopolitski duh luta visinama i širinama sveta i okena. Ipak, Isidora svojom aktuelnošću živi, i kao što kaže književnica Laura Barna, Isidora nas sluša.