Indonezija - zemlja paradoksa
privatna arhiva

S obzirom na činjenicu da živimo u svetu globalnog patrijarhata u kome je muškarac bog, vladar i kulturolog, nisam bila iznenađenja onome što sam zatekla u najvećoj islamskoj zemlji na svetu. Bez obzira na to da li se nalazim na Baliju, hinduističkom ostrvu Indonezije, ili na Lomboku, Giliju ili Javi, na kojima je islam većinska religija, jednako srećem i upoznajem veoma slične, a tužne sudbine različitih žena.


Iako se balinežanski hinduizam razlikuje od indijskog u pojedinim ritualnostima, obredima i tumačenjima, način na koji se žene tretiraju je problematično isti. Pre svega se to ogleda u neizmernim neslobodama balinežanske žene da samosvesno, svojevoljno i u skladu sa sobom donosi sve odluke koje se tiču njenog života.


Ugovoreni brak


Još uvek je karakteristično, za balinežanski kontekst, da se žene udaju za one koje ne poznaju, ne žele i, nadasve, ne biraju. Po principu: ,,Ja ću da ti nađem muža koji ti odgovara, jer ja bolje znam od tebe šta je za te’ najbolje! “ roditelji su ti koji slobodu svojih ćerki prodaju za nekakvu prividnu sigurnost i zaštitu, statusne simbole i nasilno poštovanje izrazito represivne tradicije.


Nisu strani slučajevi u kojima dolazi do bukvalnog otimanja žene, ne bi li se udala za onog kome je prepisana, kao da je parče zemlje, a ne zdravorazumna pojedinka. Dakle, Balinežanke su za početak lišene prava na ljubav, koja je samim tim obesmislena brakom, kao jednostranim ugovorom, gde je uvek samo jedna strana (muškarac) potpisnik, a druga (žena) predmet ugovora.

privatna arhiva
privatna arhiva

Razvod


S obzirom na prirodu institucije braka, kao neslobodnog ugovora, pravo na razvod žene skoro da ni nemaju. Ukoliko Balinežanka poželi da se razvede, mora biti spremna da će biti proterana s poseda  i da će tom prilikom izgubiti sve što ima i nema. Tačnije, kako razvedena Balinežanka nema pravo na sklapanje bračnog ugovora, ona tako nema pravo ni na raskidanje istog.


Ukoliko odluči da se otrgne bračnim lancima i katancima, pored toga što biva proterana, ona gubi i pravo na svoju decu, ukoliko ih ima. Upoznala sam jednu ženu koja svoju kćerku nije videla od dana razvoda, skoro šest godina. Deca ostaju sa ocem, bez prava majke da ih viđa i posećuje. Ukoliko njeni roditelji pristanu da je prime natrag, u prvobitni porodični dom, poprilično ima sreće. Ukoliko je ne prihvate, ona biva prepuštena sebi samoj, uz večitu borbu za sopstveni život.

Abortus


U Indoneziji abortus je ilegalan. Ženama je uskraćeno jedno od osnovnih prava - pravo na sopstveno telo, za koje je feminizam trećeg talasa ginuo, a koje se i dan danas, i u Evropi, često dovodi u pitanje s ozbiljnim tendencijama da se ugrozi i ukine. Postoje nekakve tablete, koje se mogu kupiti u apotekama, a kojima se navodno trudnoća može prekinuti do drugog meseca , ali koje su, koliko sam upućena, i više nego opasne po zdravlje.


Dakle, ukoliko jedna Indonežanka doživi neželjenu trudnoću primorana je da: rodi, da plati čitavo bogatstvo i ode u najbližu obližnju zemlju u kojoj je abortus legalan i da abortira, na primer u Singapur, u kome je dobar dan dvesta dolara, ili da popije famoznu tabletu i rizikuje sopstveni život.

privatna arhiva
privatna arhiva

Silovanje


Jedan od ozbiljnijih problema indonežanskog društva jeste seksualno nasilje, odnosno silovanje. Pre nekih dvadesetak dana, na Baliju, silovana je trinaestogodišnja devojčica. Nju  su roditelji, zbog posla, ostavili kod kuće samu kada je silovatelj verovatno osmatrajući situaciju i čekajući roditelje da odu, upao na njihov posed i počinio žestok zločin. Pritom, da stvar bude gora ovo su dva zločina u jednom - čin pedofilije i silovanja, za koje mu zasigurno sleduje ili kastracija ili smrtna kazna.


Međutim, i pored rigornoznih zakona, često se dešavaju silovanja, naročito u glavnom gradu Indonezije - Džakarti. Da li žena šeta ulicom s hidžabom na glavi ili u kratkoj suknji, sasvim je svejedno.  U Džakarti često čak i  pokrivena žena biva silovana. To može da se desi i u javnom prevozu, u dosluhu s vozačima, ili čekajući javni prevoz na nekom mračnom mestu, kojih je grad pun. Osvetljenje je ovde strano, kako glavnom gradu, tako i glavnom turističkom centru  Baliju, gde su malo koji sokaci i ulice osvetljeni.



Vrlo često se prilikom procesuiranja ovih zločina optužuju žrtve, satanzuju njihova tela kao osnovni razlog za napad, a nimalo retko se smatra da, ukoliko je silovatelj poznat žrtvi, ukoliko imaju bilo kakav odnos ili neguje bilo kakav vid poznanstva, da to nije čin silovanja već dobrovaljan seks. Dakle, žensko telo u Indoneziji je obespravljeno, nezaštićeno i svedeno na milost i nemilost muškarca, koji ima apsolutno pravo da odluči da li će ga pokriti, otkriti ili silovati.

Obrazovanje


Obilazeći Varunge (tradicionalne balinežanske i javanske restorane) u kojima se okuplja lokalno stanovništvo, pored turistkinja i turista kojih ima svuda, shvatila sam da samo muškarci piju alkohol i luduju do zore. Zapravo, balinežanska tradicija implicira da žene ne piju alkohol i ne puše. Vrlo je teško naići na Balinežanku s čašom i cigaretom u ruci. Ona koja to čini smatra se bezobraznicom, rušiteljkom tradicije i čuvarkom amorala. Žene se socijalizuju i obrazuju da budu smerne, da ne budu poročne i da rađaju decu.


Bez obzira na činjenicu što ne rade ništa manje nego muškarci, pa čak i fizičke poslove (od rada na rižinim poljima, do vukljanja voća, povrća i ostalih potrepština noseći ih u korpama na glavi na plus pedeset stepeni) , one su evidentno okrenute mnogo više porodici i negovanju dece  koju doje, hrane, kupaju, oblače jednom rukom, dok drugom prodaju voće, povrće, kafu, kokosovo ulje na ulici, pune znoja i umora, ali s osmehom na licu. One koje nemaju novca ostaće uskraćene za obrazovanje, jer obrazovati se u Indoneziji nije besplatna rabota, niti pravo koje je svima, jednako, dostupno.


Religija je tu da ih nauči životu, da prinose pirinač i kambodžu (tropski cvet) bogovima, ili da sakriju svoje telo od pogleda muškaraca tako što će ih čim progledaju umotati cele. Čak u školama postoji predmet, nešto poput veronauke, na kojem se uči kako i kada valja uskočiti u tkaninu i tako ostati čedna i netaknuta, bez napomene da vrlo lako možeš biti silovana, da se moraš udati za neprijtelja, i da ljubav, verovatno, ne postoji kao stvar slobodnog izbora. Zapravo, ono što Indonežankama najviše fali jeste alternativno obrazovanje, kog su ne samo one, već mnoge žene na svetu istovremeno lišene i željne.

privatna arhiva
privatna arhiva

Iako je Indonezija jedna od ekonomski razvijenih zemalja sveta to svakako ne implicira da korupcija ne buja, da je obično stanovništvo bogato i samosvesno, i da se emancipacija žena, u društveno- političkom i ekonomskog smislu, smatra važnim političkim pitanjem bez koga nema istinskog progresa. Naprotiv, dok su obične Indonežanke i Indonežani željni mnogo čega, pojedini sloj društva i političkog vrha ubira sve plodove igrajući se slobode, prava i jednakosti. Organizacije koje se bave položajem žena postoje, ali koliko su u mogućnosti da išta menjaju na nacionalnom nivou, ostaje upitno. Mada, svakako je važno da postoji bilo kakav pokret koji se bavi ženskim pitanjem, u zemlji u kojoj se žene nalaze na najnižoj lestvici politike i društva.


Iako sam tampone platila skuplje od jedne noći s doručkom, u predivnom ostrvskom hostelu na obali tirkizne plaže i belog, brašnastog peska,  ja ipak verujem da će ovaj svet postati bolje mesto za život, u kome će žene imati tu mogućnost da ne plaćaju visoke cene svog pola i roda. Sa željom da doprinesem globalnim promenama kroz reč i kritiku, koja dolazi odozdo, ostaću ovde još koji mesec, ne bih li načinila bar neki korak napred, bez ijednog nazad.


Do sledećeg čitanja, topli pozdrav s jednog od sedamnaest hiljada osrtva Indonezije, s Gili Travangana, na kome žene voze bajs, i preživljavaju zamotane po vrućini, s argumentom da im je telo naviklo na visoke temperature i neprirodne materijale.