Ida Vitale: ,,Humor je neophodan za preživljavanje”
Wikimedia Commons

Ida Vitale je posebna figura savremene poezije. Ima 95 godina. Upravo je primila nagradu Servantes u Španiji, i Nagradu međunarodnog sajma knjge (FIL) u Gvadalahari, u Meksiku. Obično bi se očekivao susret sa manje-više uzvišenom osobom, ozbiljnom, svesnom svoje važnosti. Ili sa jednom ostarelom osobom. Posetilac ni u jednom slučaju ne očekuje da Ida Vitale bude osoba koja sa osmehom otvara vrata i sa osmehom prepričava kako joj je juče, dok se vraćala iz mesta Punta del Este sa svojom ćerkom, auto ostao bez goriva. Ono što sledi ne bi moglo da se smatra intervjuom, već razgovorom vođenim dok velika pesnikinja kuva, servira ručak, jede i šali se.


Za Vitaleovu, Horhe Luis Borhes je ,,veliki pisac Amerike”. To kaže žena koja je činila, zajedno sa piscima poput Marija Benedetija i Huana Karlosa Onetija, deo takozvane generacije 1945. Možda se tvrdnja o Borhesu čini suviše svečanom. Kako bi otklonila takav ton, otkriva kako je upoznala gorostasa argentinske književnosti.


Wikimedia Commons
Wikimedia Commons

Ne sećam se kada se to desilo, verovatno šezdesetih godina. Jednog dana sam ga videla kako stoji na uglu odmah pored Uprave, ovde u Montevideu, i pokraj jednog dućana. Naišla sam noseći šivaću mašinu, koju sam pozajmila od jedne svoje snaje, i tražila sam taksi kako bih se vratila kući. Naravno, pomislila sam: šta Borhes tu radi? Znala sam da je tog dana trebalo da održi konferenciju, ali začudilo me je što je bio tako tih, glave gotovo zagnjurene u izlog dućana. Pomislila sam kako se nije usuđivao da pređe ulicu i da se pretvarao. Prišla sam mu i rekla: ,,Izvinite, Borhes, jeste li se izgubili?”. ,,Ne, ne”, odgovorio je, ,,ko ste vi?”. Pitao me je dvadesetak puta ko sam. Na kraju mi je objasnio da je trebalo da održi konferenciju i da bi voleo da prošeta Ramblom, morskim šetalištem. Ali nalazio se na oko tri kilometra od mora. Rekla sam mu da ne bih mogla da mu se pridružim do tamo, jer sam nosila šivaću mašinu, ali da bismo mogli da uzmemo taksi. Ponovo me je pitao ko sam i ostao nepomičan. Čitavo popodne sam provela pitajući se da li je uspeo da stigne na konferenciju. Stigao je. Slepi ljudi moraju imati svoje anđele čuvare.”


Vitaleovu lako zamišljamo kako nosi mašinu za šivenje, baš kao što je čitav život nosila pisaću mašinu, a danas kompjuter – umara je, ili se stidi da govori o svojoj učenosti, o tome kako odlično govori više jezika (izvrsni je prevodilac) i o svom poznavanju sveta.


Pesnikinja kojoj treba da bude uručena velika nagrada Gvadalahare, a koja još nije osmislila svoj govor za uručenje nagrade Servantes, odlazi u kuhinju. ,,Volite li bakalara?”, pita. Priprema supu sa povrćem, salatu i veoma ukusnog bakalara. Ima crnog hleba. I nekoliko boca s vinom koje poslužuju u avionima. Uz to i malo suvog belog vina u boci koja se nalazi u ormaru.


Razgovor teče u ritmu njenog kretanja od stola do kuhinje. Ne dozvoljava da gost pomaže. Žali što se na akademskom nivou danas mnogo manje zahteva, koliko od učenika toliko i od profesora.


Pita se kako je moguće da se neko poput Donalda Trampa (naziva ga ,,plavokosim monstrumom”) domogne Bele Kuće. Pita se i šta će se desiti sa kolonom migranata koji su stigli u Meksiko i sada čekaju da odu u Sjedinjene Države. Užasnuta je pričom o argentinskoj podmornici koja je nestala pre nekoliko godina i sada je pronađena, a u kojoj se nesumnjivo nalaze 44 mrtva tela. Govori o svojoj ljubavi prema rečima, životinjama i biljkama. I smeje se, smeje se mnogo. Obično je ona ta koja je predmet sopstvenih šala.


Ida Vitale je rođena u porodici italijanskog porekla. Njen otac se zvao Publio Tezio: sa tim imenom, bilo je očekivano da se zainteresuje za istoriju i književnost. Njena najranija sećanja su: mala plava lampa, četiri dnevnika, dva za ujutru i dva za popodne; njen stric lekar sa kojim se baš i nije slagala; njena tetka pedagog sa kojom se dobro slagala. Tetka Debora Vitale Damiko je osnovala ženski odsek u državnoj školi ,,Hose Pedro Varela”, a zatim i žensku školu sa istim imenom. ,,Sada je to mešana škola. Kakva je glupost razdvajati devojčice i dečake!” komentariše. Ida Vitale je učila sa svojom tetkom, koja joj je i otkrila dela književnosti. Kasnije je nastavila da istražuje sama u biblioteci. Romani, mnogo romana: ,,Nikada ne bih nijednu pesmu menjala za Tri musketara.” I dalje čita više proze nego poezije.


Tek kasnije je spoznala lepotu stiha. Sve je počelo na fakultetu čitanjem jedne pesme Gabrijele Mistral. Počinje da je recituje napamet: ,,Popodnevni sati, oni među planine spuštaju svoju krv...” (Važno je da napomenemo da ona ne podnosi deklamovanu poeziju, već voli stihove koji se kazuju sa prirodnošću, kao što je to činio njen dragi Huan Ramon Himenes, kojem se divila, ili kao što je činio veliki italijanski glumac Vitorio Gasman). ,,Bila sam peti razred i nisam razumela ništa u ovoj pesmi Gabrijele Mistral, nešto sam dokučila u šestom, ali u gimnaziji mi je ova pesma već bila očigledna”, objašnjava.


,,Malo-pomalo sam počela da se posvećujem poeziji, moguće kao nekoj igri sa samom sobom; radiš, znaš da će to biti ocenjeno te pokušavaš da posao odradiš što je moguće bolje”. Tako jednostavno, po njenim rečima. Kada piše, draže joj je da se odrekne potpunog savršenstva, ako, zauzvrat, uspe da čitaocu stvori zagonetku, neki vid misterije. Piše, napisano lišava površnih delova, podrezuje ponovo, dok ne ostane samo suština. Sve odlaže u fioku dok gotovo potpuno ne zaboravi šta je napisala, a onda, kada joj to već izgleda kao delo drugog autora, ponovo iščitava i ocenjuje.


Ova žena izvrsnog obrazovanja, koja u lepom sećanju čuva svoje profesorke francuskog i italijanskog, a u veoma lošem svoju profesorku engleskog, udala se za kritičara i esejistu Anhela Ramu. Imaju dvoje dece, Amparo, koja je arhitekta i sa kojom je nekoliko dana ranije ostala bez goriva, i Klaudija, ekonomistu u Buenos Ajresu. Činili su deo kulturne urugvajske elite.


U jednom od svojih odlazaka u kuhinju i povrataka iz nje, pokazuje fotografiju gotovo mitskog Felisberta Ernandesa, u društvu tadašnje žene (imao ih je četiri, a jedna od njih je bila špijun KGB-a), Idine bliske prijateljice. ,,Ovde je Felisberto bio mlad i još je bio mršav, kasnije se mnogo ugojio”, komentariše. Nema mnogo osoba koje mogu da daju ovakav komentar, negde na granici usrdnog i nedoličnog, na račun nekoga poput pijaniste, pesnika i romanopisca Felisberta Ernandesa.


1974. godine je srušen stari liberalni urugvajski režim, igra smene crvenih i belih, i usledila je diktatura. Jednog dana se u kući stvorila policija tražeći njenu ćerku. Porodica (tada je bila udata za svog drugog muža, pesnika i kritičara Enrikea Fjera) je napustila zemlju. Sa preko 50 godina, Ida Vitale je započela egzil u Meksiku. Kolege levičari, poput Onetija i Benedetija, okrenuli su je protiv Meksikanca Oktavija Pasa, čoveka koji joj se činio strašnim. Kao i sam Meksiko.


,,Brzo sam pronašla posao i prijatelje, ne poznajem prijatniju zemlju od Meksika”, priseća se. Držala je časove, prevodila, organizovala konferencije i objavljivala brojne članke i eseje. 1984. godine, kada je diktatura već bila pri kraju, Vitaleova i Fjero su se vratili u Montevideo. ,,Činilo nam se da je trebalo da sarađujemo koliko god je moguće kako bi se obnovila demokratija”, objašnjava. Fjero je imenovan za direktora Nacionalne Biblioteke, gde je proveo četiri ,,paklene” godine. ,,Diktatura je povezala ljude i jadni Enrike je morao da se bori sa njima, bilo mu je jako loše”. 1989. je Fjeru ponuđeno mesto na Univerzitetu u Ostinu, U Teksasu, i par je ponovo emigrirao kako bi se smestio u Sjedinjenim Državama.


Ida Vitale pokazuje primerak Želim da vidim kravu, pesme Enrikea Fjera koja je postala jedna od omiljenih priča za decu: ,,Enrike je na kraju psovao ovu pesmu, jer se plašio da će ostati upamćen po pesmi koja uopšte nije predstavljala njegov stil.”


Teksas nije Meksiko. Ida Vitale se nije osećala tako prijatno tamo, delom i zbog toga što njen engleski (govori ga, prevela je dela sa engleskog i nemačkog) nije bio tako dobar kao francuski ili italijanski: ponovo krivi onu lošu profesorku na fakultetu. Ali nije planirala da se vrati. Sve dok joj nije umro suprug, pre dve godine. Fotografije Enrikea su svuda i njegovo odsustvo se može osetiti, ali Vitaleova nije osoba koja se žali i koja pati. Njena ćerka ju je ubedla da se vrati u Montevideo i sredila joj je moderni stan u kojem sada živi, jako blizu Ramble, morskog šetališta (ili rečnog, zavisi kako se gleda) koje se dopadalo Borhesu. Uselila se pre nekoliko meseci. I dalje raspoređuje knjige.


Poezija Ide Vitale je trezvena, elegantna, sa daškom ironije. ,,Pesnici moje mladosti su bili važni ljudi koji su pisali narativnu poeziju, biblijskog prizvuka, gotovo svetu, bez ikakvog humora.” Ona čini upravo suprotno. ,,Kažete da u mojim knjigama ima humora? Humor je neophodan za preživljavanje, i pritom ne mislim na viceve: ponekad se humor jednostavno odnosi na toleratan stav koji počinje samim sobom.” Za razliku od mnogih svojih kolega vršnjaka, nije umešala politiku u svoje stihove. ,,Jako poštujem Marseljezu, kojoj su dodelili veoma prijatnu muziku, ali ja radim nešto drugo. Da, jesam se bavila idejama poput slobode, ali uglavnom u delovima koje kasnije nisam koristila...” Vitaleova je mnogo toga objavila, ali je mnogo toga odbacila, a ima i dosta sačuvanog. Uključujući i romane.


Stigao je fotograf i fotografiše dok Vitaleova priča. ,,Čujte”, ljuti se u šali, ,,uvek me uhvati sa naočarima”. Spisateljica skida naočare i pokazuje svoje plave oči. Gotovo sigurno nije reč o koketiranju: uvek je bila izuzetno lepa, toliko da je moguće bez problema se povezati sa njenim izgledom. ,,Više me interesuje etika nego politika”, tvrdi. Nekada je uključivala i politiku. U delu Smanjenje beskraja, jednoj od njenih najpoznatijih knjiga, piše: ,,Jednom ćeš ugledati srp / za pojas vezan. / Značka i čekić / srpu pridruženi / daju mu žestoku moć / u tugu prerušenu, / zabrinjavajući nas što se pobunismo / kako bismo videli gospodare / gde se po plen vraćaju”.

Ida Vitale i dalje ne zna šta će reći u svom govoru pri primanju nagrade Servantes. ,,Potražiću neki ne previše trcani način da se zahvalim. Muči me to što če se ljudi osetiti zapostavljeno, i to ljudi koji verovatno zaslužuju nagradu više od mene”, komentariše. I, kao po običaju, umanjuje svoju važnost: ,,Kada su mi uručili nagradu Kraljica Sofija, neko me je upozorio da će uslediti ostale nagrade, i izgleda da to tako ide: nalaziš se u nekakvom registru i sete te se: ova stara gospođa, koja je već primila brojne nagrade, i odaju ti čast kako bi izbegli rizike.”


Izvor: El País