Hana Arendt: Veličanje razuma i banalizovanje zla
YouTube

Hana Arendt sebe nije smatrala filozofom. Verovala je da je izraz ,,politička filozofija’’ opterećen tradicijom i da postoji napetost između politike i filozofije. To je napetost između čoveka kao bića koje misli i kao bića koje 

deluje.


Rođena je 1906. godine u jevrejskoj porodici u Lindenu, koji je danas deo Hanovera. Odrasla je u Königsbergu i Berlinu. Njen otac, koji je bio inženjer, umro je dok je još bila dete. Nije znala da je Jevrejka, s obzirom na to da njena majka nije bila religiozna, sve dok nije čula uvrede dece na ulici. Sebe nije videla kao Nemicu, ali je uvek isticala kako se nikada nije osećala inferiorno.


Majka ju je naučila da se na ulici mora izboriti sama za sebe i odbraniti pametno od opaski. Kada je škola bila u pitanju, rekla joj je da kada god primeti antisemitističke reči koje dolaze od strane učiteljica, da odmah napusti učionicu i dođe pravo kući. U tim slučajevima, Hanina majka pisala je žalbe na rad učitelja.

Youtube
Youtube

Arendtova je studirala u Meiburgu, Heidelbergu i Freiburgu. Filozofiju, teologiju i grčki jezik izabrala je kao glavne predmete. Filozofiju je izabrala zbog konstantne potrebe da razume svet oko sebe i život, stoga joj je ista delovala kao očigledan izbor, teologiju zbog tadašnje situacije jevrejskog naroda, a grčki jezik jer je veoma volela grčku poeziju.


Njeni mentori tokom školovanja bili su Hajdeger, Bultmann i Jaspers. Sa Hajdegerom je tokom studija imala aferu, zbog koje je kasnije osuđivana, kada je on izrazio svoju podršku nacizmu.

Youtube
Youtube

U mladosti je politika nije interesovala. Sve dok se, februara 1933. godine, nije dogodilo spaljivanje Rajhstaga i usledila nezakonita hapšenja. Tada je shvatila da više ne može da bude posmatrač sa strane. Ubrzo nakon toga, tadašnja cionistička organizacija zamolila je da napiše set tekstova o antisemitizmu i izjava koje bi mogle da se dele ,,običnom’’ narodu.


Bila je dobar prijatelj sa vođama tog pokreta i sa predsednikom iste, Kurtom Blumenfeldom, ali nikad nije bila zvaničan član te organizacije. Zahvaljujući njihovoj pomoći, uspela je da pobegne. Imala je 26 godina kada je 1933. godine emigrirala iz Nemačke.


Bez obzira na ilegalno napuštanje Nemačke, svakako je planirala da napusti zemlju, jer nije želela da živi kao drugorazredni građanin. Živela je u Čehoslovačkoj, Švajcarskoj i Francuskoj. Dok je živela u Francuskoj, pomagala je jevrejskim izbeglicama. Ostala je bez nemačkog državljanstva 1937. godine, a nakon što je rat stigao i u Francusku, zadržana je u Kampu Gurs, kao spoljni neprijatelj, odakle je uspela da pobegne. Do tada je već bila udata za nemačkog pesnika i filozofa marksizma, Bluha Hajnrika. U Ameriku stiže 1941. godine. Tamo je predavala na brojnim univerzitetima, među kojima su Berkli i Priston.

Youtube
Youtube

Našla se u velikoj žiži interesovanja javnosti nakon što je napisala knjigu ,,Ajhman u Jerusalimu: Izveštaj o banalnosti zla’’. Bilo joj je neshvatljivo to što Ajhman, zadužen za provođenje holokausta, nije izgledao kao jedan od najvećih zločinaca svih vremena - nisu bile vidljive nikakve patološke sklonosti. Delovao je samo kao birokrata kom je stalo da samo dobro obavi svoj posao - što je i bila njegova glavna odbrana tokom procesa.


Pošto joj Ajhman nije izgledao kao oličenje zla, već potpuno obično, Arendtova je postavila pitanje kako se ljudsko zlo uopšte može prepoznati i odakle uopšte dolazi. Na osnovu izveštaja sa suđenja ona je zaključila: „Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo.” Hanu su nakon ove knjige optužili da gaji negativna osećanja prema jevrejskom narodu, i pogrešno je shvaćeno da ona optužuje Jevreje za pasivan otpor. 

Problem banalnosti zla mučio ju je do poslednjeg dana. Umrla je 1975. godine, od srčanog udara. Hanino životno delo i rad su deo i današnje kulture i političke misli. Njeni pojmovi „banalnost zla“ i „radikalnost zla“, kasnijoj teoriji poslužili su kao vodilje u istraživanju modernog totalitarizma.