Fotoreporterke u vihoru rata

FOTO: TIME

U pitanju je scena koja je toliko puta reprodukovana da je postala stereotip.

Na fotografiji je lepa žena koja se kupa i koja kao da je iznenađena prisustvom kamere. I dok scena izgleda skoro holivudski, jedan detalj na podu razbija ustaljenu interpretaciju ovakvih fotografija, a to su prljave vojničke čizme i uniforma prebačena preko stolice.

Protagonistkinja, Li Miler (Lee Miller), pomoćnica Mena Reja, a kasnije i izveštač tokom Drugog svetskog rata, stigla je u logor Dahau krajem aprila 1945. godine zajedno sa svojim kolegom, a jedno vreme i ljubavnikom, Dejvidom Šermanom. Tamo je neprekidno fotografisala žene koje su zabavljale naciste u improvizovanom bordelu, čuvare, zatvorenike, predstavljajući vrlo vešto, ponekad čak i sa dozom humora, svu nesreću i uništenje oko sebe. Nakon toga, dolazila bi u kuću koja je godinama bila Hitlerova i spirala blato i prašinu sa sebe u Firerovoj kadi. Za nju je to bila metafora osvete protiv varvarstva.

_veb_novinarstvo.gif

Ona nije bila prva žena koja se, rame uz rame sa svojim kolegama muškarcima, bavila izveštavanjem iz rata. Tokom Španskog građanskog rata mnoge žene su se infiltrirale u prve redove između tenkova. Možda je razlog tome rečenica koju je govorio Robert Kapa svojoj partnerki, takođe fotografkinji, Gerdi Taro (Gerda Taro): „Ako fotografija nije ispala dobro, možda nisi bila dovoljno blizu”. Mora da joj se ta rečenica duboko urezala u pamćenje, jer se Taro od tada neustrašivo približavala događajima. Toliko se približavala u potrazi za savršenim i magičnim trenutkom da je jula 1937. umrla zarobljena ispod republikanskog tenka tokom Brunetske ofanzive.

Pored nje, još jedna Mađarica je tih godina došla u Španiju u potrazi za svojim idealom slobode. Ketrin Dojč (Katherine Deutsch) rođena je u Budimpešti gde je upoznala mladog Kapu i bila izložena Kašakovim idejama, za koga je fotografija bila pre svega moćno političko sredstvo. Keti Orna (Kati Horna), kako je poznata zbog braka sa Hoseom Ornom, bila je pozvana od strane tadašnjeg Ministarstva spoljne propagande Španije kako bi dokumentovala svakodnevicu na Aragonskom frontu. Njena strategija je bila da fotografiše ratne scene koje zapravo nemaju veze sa borbom (samo tri fotografije od skoro tri stotine govore o borbama). Više je volela da zabeleži trenutke pauze, kada bi vojnici čitali ili pisali, ili žene i decu dok su pokušavali da održe privid normalnog života u sred haosa. Poznata je njena fotografija majke koja doji svoje dete.

c67846a8eddbbfca7313752f280d0ccf.jpg?noCache=1450215430

FOTO: Pinterest

Ove žene su, isto kao i Tina Modoti, bile oslobođene tradicionalnih muških predrasuda o herojima i gubitnicima kada je slika rata u pitanju, i okretale su se sporednim efektima rata. Francuskinja Keti Leroj (Cathy Leroy), koja je izveštavala iz Vijetnama, autorka je poznate fotografije iz 1967. godine na kojoj se vide strah i patnja vojnika koji drži prijatelja na svojim rukama pokušavajući da utvrdi da li je i dalje živ, ali se na kraju miri sa njegovom smrću.

cathe_pict2.jpg?noCache=1450215610

FOTO: Pixelpress

Fotografkinje i danas nastavljaju da dokumentuju sukobe. Amerikanka Linzi Adario (Lynsey Addario) je ove godine objavila autobiografiju pod nazivom „To je ono što ja radim: ljubavni i ratni život fotografa” u kojoj priča o svojim avanturama, o svojoj otmici i kontradiktornostima jedne žene koja odabere put ratnog novinarstva: strah je prisutan, ali ga treba koristiti za prikazivanje saosećanja, kao u slučaju kada Adario govori o nasilju nad ženama u Kongu. Ovakav pogled na svet ruši ono univerzalno i kreira nov koncept heroizma gde su konvencionalni likovi zamenjeni upravo ovim saosećanjem o kojem Linzi priča.

lynsey_addario_c_kursat_bayhan_horz.jpg
FOTO: Word and film

Ova knjiga nije jedina koja se bavi temom ratnih fotoreporterki. Prošlog avgusta objavljena je knjiga „Slatka nežnost” Vilijema Bojda čija junakinja, fotografkinja Amori Klej, nakon Berlina i Njujorka odlazi u Francusku kao ratni izveštač tokom Drugog svetskog rata.

Treba odati priznanje ovim ženama koje su dovele fotografiju i ličnu slobodu na jedan viši nivo, baš kao i Li Miler, čije se ratne fotografije mogu videti u Imperijalnom vojnom muzeju u Londonu do aprila naredne godine.

IZVOR: El País