Đu: Izazov je biti ženski frontmen u patrijarhalnom društvu
Foto: Braca Nadeždić

Zdravo, Đu. Hvala što si pristala na intervju za portal iSerbia. Za početak, hajde da pričamo o muzici, pošto je ona najaktuelnija. Možeš li nam nešto više reći o ženskom bendu Jailbait, čija si nekada bila članica? Da li je reč o mladalačkoj potrebi za kreativnim izražavanjem, ili se iza toga krije nešto mnogo jače što te je motivisalo da nastaviš da se baviš muzikom?

 

Zdravo, Danice. Hvala tebi na pozivu. „Jailbait” je delimično rezultat moje želje iz prvog srednje da napravim skroz ženski kaver bend, po uzoru na prvi ženski pank-rok bend „Runaways”. To nisam uspela, ali je u međuvremenu nastao „Jailbait”, koji je imao isti koncept i u kom su bile dve devojke sa kojima sam pregovarala ranije. Zatrebala im je ritam gitaristkinja i bila sam pozvana. Nekoliko meseci od ulaska u bend preuzela sam i ulogu glavnog vokala. Ubrzo sam napustila „Jailbait” da bih se bavila autorskom muzikom i zajedno sa Markom (prim. aut. suprugom) i kasnije ostalima iz „Crvenog vetra” radila na pesmama koje se nalaze na našem prvom albumu, „Ljubav i depra“. Može se reći da je „Jailbait” bio faza koja je bila ključna da dođe do nastanka našeg sadašnjeg benda, s kojim sam ušla u fazu kreativnijeg muzičkog izražavanja kroz autorske pesme.


Sada si frontmenka benda „Crveni vetar”, koji čine već iskusni muzičari. Šta tebi znači biti ženski frontmen u društvu koje još uvek, na neki način, neguje patrijarhat? Da li si, s obzirom na veće iskustvo kompanjona iz benda, nekada mislila da tu ulogu nećeš ispuniti kako treba, ili ti ona sasvim prirodno leži?


Uloga frontmena nije laka, nevezano za pol ili iskustvo, samim tim je prirodno osećati se u nekim trenucima nesigurno.


Ženski frontmeni u patrijarhalnom društvu imaju veći izazov zbog raznih predrasuda i često ponižavajućeg stava prema ženama. Mislim da je najvažnije biti emotivno povezan sa svojom muzikom, uneti se u potpunosti u izvođenju i imati apsolutno poverenje u ostatak benda – ako su ti faktori ispunjeni, onda će i sama uloga „vođe benda“ doći brže i prirodnije.

Kakva je razlika u radu sa bendom koji je ženskog i sa onim koji je mešovitog sastava?

Mislim da zavisi od osobe do osobe kakva će atmosfera u bendu biti, nevezano za godine ili pol. Trenutno mi više prija mešovit bend zbog energetskog balansa, jer se u skoz ženskom društvu ponekad, svesno ili nesvesno, javlja potreba za nadmetanjem, što remeti harmoniju i ugrožava muzički i kreativni potencijal. U „Crvenom vetru” sviraju tri veterana beogradske pank scene devedesetih. Oni su savremenici bendova koji su nam uzor, poput „NOFX” i „No Use For a Name”, uz koje smo odrastali. Za jedan novi bend na sceni, toliko iskustvo u slušanju, razumevanju i sviranju muzičkog pravca kojim se bavimo je od ključnog značaja, a pol muzičara je sekundaran faktor.

 

Foto: Braca Nadeždić
Foto: Braca Nadeždić


Imaš karakterističan stil u skladu sa svojim muzičkim ukusom. Da li si se nekada susretala sa predrasudama i komentarima poput onih da „žene nisu za pank” i slično?

Jesam nekoliko puta, ali činjenica da su mi takve opaske ostale u vrlo maglovitom sećanju govori da zaista nisu imale nikakav autoritet u mom slučaju. Takvih ljudi i komentara će uvek biti, ali iz njih treba izvući samo još veću motivaciju za usavršavanjem svog dela.


Imaš li neke benificije u „Crvenom vetru” kao jedini ženski član? Da li ste možda planirali da, u budućnosti, ostvarite saradnju sa još nekim muzičarkama?

Nemam beneficije, jer smo mi rodno ravnopravan bend. Unutar „Crvenog vetra” vlada porodična atmosfera, a taj sklad je od presudnog značaja da se svi maksimalno fokusiramo na našu muziku, neopterećeni bilo čime, osim da nam pesme budu što bolje. Saradnju sa drugim muzičarkama ili muzičarima ne planiramo. Ako do nečeg takvog treba da dođe, doći će samo od sebe.


Osvrnuću se na drugi deo tvog profesionalnog života, a to su 3D animacije. Za tu oblast si se školovala na SAE institutu u Beogradu. O modernim veštinama, poput te, u našem društvu se još uvek ne zna mnogo i za njih se, takođe, češće opredeljuju muškarci. Otkud ti ideja da baš time kreneš da se baviš? Šta te je privuklo i zadržalo kod animacija?

U trećem srednje, inače ekonomske, razmišljala sam šta bih upisala upisivala, znajući da to sigurno neće biti ekonomija. Oduvek sam volela da crtam i to mi je bila vodilja. Prve opcije su mi bili likovno ili vajanje na Faultetu likovnih umetnosti, ali sam onda počela sve više da se zanimam za animiranje u 3D programu i to mi je složilo sve kockice, jer volim da radim na kompjuteru. Odlučila sam se za SAE jer se jedino tamo sve vreme uči 3D animacija.


Volim svoj posao, jer me svakodnevno ispunjava. Mislim da je to najbitnije kod odabira profesije.

Kompjuterska animacija se masovno koristi u raznim područjima i u skladu je sa razvojem tehnologije, tako da se neprekidno javljaju novi programi , nove oblasti i novi dometi, što posao čini još uzbudljivijim.




Da li si nekada razmišljala da za „Crveni vetar” uradiš spot u maniru 3D animacije?

Da, imam u planu da napravim spot u 3D animaciji za pesmu „Košmari“, međutim, to nije lak zadatak kad samo jedna osoba radi na projektu. Ne želim sebe da silim i požurujem, već da taj spot bude savršen, baš zato što je reč o spoju moja dva zanimanja – muzičkog i animatorskog.


Još jedna velika stvar u vezi sa tobom je tvoja borba sa celijaklijom. Pošto govorimo o problemu nepodnošenja glutena, koji se nalazi u mnogim namirnicama, koliko je taj problem uticao na tvoj život? Da li, u našem društvu, oni koji imaju taj problem mogu nesmetano da žive kao svi drugi?

Otkrivena mi je celijakija kada sam imala godinu dana, da bih onda sa četiri godine počela da jedem „normalno“ sve do puberteta, kada su mi se simptomi vratili. Moji roditelji i ja do tada nismo znali da je to doživotna bolest. Ta iznenadna promena je drastično uticala na moj život. Trebalo mi je nekoliko godina da bih konačno postala disciplinovana sa dijetom. Ne može se nesmetano živeti sa celijakijom, jer moraš da paziš na sve što unosiš, čitaš detaljno sve sastojke na pakovanjima hrane, proveravaš E brojeve tj. emulgatore, pitaš „neljubaznog kelnera” da li stavljaju gluten u neko jelo i nadaš se da te neće proceniti kao snoba koji pokušava da bude u trendu, već da će shvatiti i poštovati tvoju bolest, kako je uveliko običaj u civilizovanim zemljama.


Savremeno društvo kreira idealne slike žena i njihovih tela na osnovu društvenih mreža i propisa koje one postavljaju. To je često uzrok manjka samopouzdanja kod devojaka i pojave izgladnjivanja, anoreksije i sličnih poremećaja ishrane. Premda celijaklija nije posledica psihičkog stanja, da li je imala uticaj na tebe u tom smislu? Koliko se osećaš drugačije u odnosu na društvo? I koliko ti je bilo teško da prihvatiš sebe sa tim problemom?

Nije mi celijakija uticala na samopouzdanje, niti na sliku same sebe, u tom smislu da zbog nje obraćam dodatnu pažnju na svoj izgled. Kad je reč o brizi o svom izgledu, ne razlikujem se od bilo koje druge devojke. Svakako se osećam drugačije od drugih u nekim trenucima, na primer kad se nađem na svadbi ili rođendanu na kojima nema bezglutenskih jela, ali kada pogledamo širu sliku, bezglutenska dijeta nije ništa strašno. Ona je meni zamena za lek. Uvek može da bude gore. Na primer, da nemam celijakiju, ne bih izlazila iz pekare, što ovu bolest paradoksalno čini dobrom za moje zdravlje.

Za kraj, na šta si trenutno fokusirana? Kakvi su ti planovi za budućnost u animaciji, a kakvi u muzici?

Trenutno sam najviše fokusirana na vežbanje za svirku koju imamo 7. decembra u Elektropioniru, gde ćemo zajedno sa „FYN” biti podrška pank velikanima - bendu „Tea Break”, na proslavi njihovog osamnaestog rođendana. To će nam biti prva svirka od izlaska albuma, tako da želim da budem maksimalno spremna. Planiram da se fokusiram i na snimanje novih spotova, pošto preko njih želimo da dopremo do šire publike. Što se animacije tiče, uvek ću se u njoj usavršavati, neprekidni napredak je u opisu ovog posla.