Biljana Jovanović: buntovnica s razlogom
pixabay.com

Rođena je u Beogradu 1953. godine. Završila je studije filozofije, ali je ipak odlučila da se posveti jednoj drugoj humanističkoj nauci – književnosti. Poezija je bila polazna tačka njenog književnog putovanja, pa tako nakon prve i jedine zbirke pesama „Čuvar“, odlučuje da se okrene novom žanru, do tada nepoznatom na našim prostorima. Proza koju pišu žene, uzimajući kao predmet tipično ženska iskustva i slamajući stereotipe o ženskoj ulozi u društvu, u javnosti dobija naziv jeans proza, a prvi put se sreće upravo u Biljaninom novom, proznom peru.


Njena dela ruše stara pravila


Godine 1978. izlazi njen prvi roman „Pada Avala“, prvi primer tog novog žanra, u kome je oslikala pobunjenički duh mladih u Beogradu toga doba, redefinišući elemente takozvanog ženskog pisma u tadašnjoj Jugoslaviji. Roman pripoveda o intimnom životu jedne mlade umetnice, kao i o njenim egzistencijalnim i duhovnim talasanjima.


Biljana je tako u našu književnost unela novi pristup i jezik, nova pravila, rušeći pritom ona stara, buntovnički i snažan stav, ekscentričnost, kao i neka nova pitanja, poput ženske seksualnosti kao neraskidivog dela ženske ličnosti, o kojima do tog trenutka književnice nisu otvoreno govorile. Rušeći stereotipe i konvencije o ulozi žene u društvu, Biljana je uspela da uzdrma čitavu javnost.


Književnica Svetlana Slapšak o tom značajnom trenutku u književnosti XX veka piše sledeće:


„Biljana Jovanović stupila je u srpsku književnost kao pojava koju ta književnost nije nikada imala, čak ni sedamdesetih godina, kada su takve drske devojčice iskakale u francuskoj, engleskoj, američkoj književnosti. Devojčice u literaturu unose inat, razornu erotiku, nov jezik, nova pravila, naročito kad bolno ruše stara pravila. Kada je objavila svoj prvi roman „Pada Avala“, izazvala je više straha nego pohvala, a zvanična kritika, nije znala šta da radi sa ovim komadom užarenog uglja.“


Međutim, ovaj roman će ipak, po mnogima, poneti epitet jednog od najboljih romana prvenaca u našoj književnosti i tako će ostati sve do današnjih dana. Kao književnica i feministkinja, Biljana je njime otvorila i osvetlila nove prostore za čitanje feminizma u književnosti.


Njena ostala dela su: romani „Psi i ostali“, „Duša jedinica moja“, drame: „Ulriche Meinhof“, „Leti u goru kao ptica“, „Centralni zatvor“ i „Soba na Bosforu“, koje su izvođene u beogradskom SKC-u i Ateljeu 212, kao i u bitoljskom Narodnom teatru (Naroden teater Bitola), kao i mnoge priče, eseji, angažovani tekstovi.


Njen aktivizam. Njena borba


Pored svog književnog delovanja, Biljana je energično i posvećeno prilazila i aktivizmu. Najpre ’80-ih, kao članica Odbora za zaštitu umetničkih sloboda i Civilnog pokreta otpora, zatim kao jedna od osnivačica UJDI-ja (Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu), Helsinškog parlamenta, Beogradskog kruga, kao i predsednica prve nevladine organizacije – Odbora za zaštitu čoveka i okoline, osnovanog 1984. godine.


Kao književnica i beskompromisna buntovnica koja je uvek bila u jezgru beogradske intelektualne javnosti, borila se za građanske i ljudske slobode, bila potpisnica svih peticija ’70-ih i ’80-ih protiv represije komunističkog režima, a ’90-ih je pokretala i učestvovala u mnogim antiratnim akcijama u Beogradu. Neke od njih su: Crni flor, Paljenje sveća, LUR (Leteća učionica, radionica) za kulturno i intelektualno povezivanje nekadašnjeg jugoslovenskog prostora.


U to vreme objavila je zajedničku antiratnu prepisku punu neverice, straha, utehe i nade „Vjetar ide na jug i obrće se na sjever“ sa Marušom Krese, Radom Iveković i Radmilom Lazić. Oštro je bila protiv getoiziranja država, naroda, ljudi, ne priznajući podele po naciji i veri. Bila je omiljena u Skoplju, Ljubljani, Prištini, Dubrovniku, Zagrebu...


U Biljaninom delovanju razaznaju se i formiraju ključna mesta feminističke, građanske i političke borbe, koje danas iznova odzvanjaju u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Od antiratnih i antinacionalističkih proglasa, preko razumevanja jednistvenog postjugoslovenskog kulturnog prostora, pa sve do pitanja zaštite životne sredine, nenasilja prema prirodi, društvu i čoveku kao individui. Zato je Biljana, beskompromisna, inspirativna, odvažna, pravi primer buntovnice s razlogom. A poznato je da ovde razloga nikad ne nedostaje, pa stoga i suprotstavljanje i otpor kontinuitetu straha, takođe ne nedostaju.



Književnica Radmila Lazić je u tekstu povodom izlaska knjige „Buntovnica s razlogom“, koja je neka vrsta omaža mnogobrojnih prijatelja Biljani, sjajno i vrlo precizno opisala Biljanin lik i delo:


„Beogradska buntovnica, revolucionarna književnica, antiratna aktivistkinja, odana prijateljica svih onih koji, kao i Biljana, nisu kalkulisali sa ljudima, sa životom, sa istinom. Nije podnosila taštinu, licemerje, kukavičluk. Gnušala se svega lažnog i pritvornog, malograđanskog. Istinoljubiva, hrabra i osetljiva, davala se „zauvek, i posle zauvek“ ljudima, idejama, knjigama, ljubavi... nije marila „kol’ko košta“, zato nijednu ranu na vlastitoj duši nije zacelila. Prerano otišla, najvoljenija među nama. Četrdeset i tri godine bola i žudnje, davanja i traženja... da bi nadomestila ono odsustvo koje nikada niko, i ničim, ne nadomešta.“


Srpsko književno društvo je 2005. godine ustanovilo nagradu „Biljana Jovanović“ za najbolji roman na srpskom jeziku, koja afirmiše književne vrednosti koje su bile deo Biljaninog autentičnog književnog govora – moderan, urbani senzibilitet i duh pobune protiv malograđanskog morala, konvencija, tabua i zabrana svih vrsta, kako društvenih, tako i književnih.


Žena kojoj je pobuna bila način života, poetika, stil, zasigurno zaslužuje da iz kulture zaborava konačno pređe u kulturu sećanja.


„Biljana Jovanović stupila je u srpsku književnost kao pojava koju ta književnost nije nikada imala, čak ni sedamdesetih godina, kada su takve drske devojčice iskakale u francuskoj, engleskoj, američkoj književnosti. Devojčice u literaturu unose inat, razornu erotiku, nov jezik, nova pravila, naročito kad bolno ruše stara pravila. Kada je objavila svoj prvi roman „Pada Avala“, izazvala je više straha nego pohvala, a zvanična kritika, nije znala šta da radi sa ovim komadom užarenog uglja.“