Besmrtne ćelije Henrijete Laks
commons.wikimedia

Ćelije su uzete iz njenog tela malo pre nego što je umrla. Još od tada rastu i razmnožavaju se. Danas ima milijardu takvih ćelija u laboratorijama širom sveta. Ipak, niko nije tražio niti njenu, niti dozvolu njenih bliskih rođaka za korišćenje njenih ćelija, a njena porodica je morala godinama da se bori za svoja prava.

Henrijeta i naučnici

Tokom 1860. godine vlasnik plantaže u Virdžiniji, po imenu Bendžamin Laks, imao je tamnoputu ljubavnicu među svojim radnicima. Imali su dva sina koja su nosila njegovo prezime i naredne tri generacije porodice Laks radile su na polju. Henrijeta Laks je 1942. godine rešila da se preseli u grad, tako da je sa svojim suprugom, Bendžaminovim praunukom, i porodicom otišla u Baltimor: u vremenima rata bilo je posla.


Na 10 kilometara od mesta gde je živela Henrijeta, nalazila se laboratorija doktora Džordža Geja, čija je ambicija bila da oslobodi svet od raka. Bio je ubeđen da će ključ pronaći u ljudskim ćelijama. Tokom 30 godina je pokušavao da odgaji ćelije raka u svojoj laboratoriji. U te svrhe, mešao je kancerogena tkiva sa krvlju iz srca živih kokošaka, u nadi da će zarežene ćelije živeti i reprodukovati se kako bi mogao da ih proučava izvan tela, ali ćelije su uvek umirale.


Prvog februara 1951. godine, Henrijetu Laks su odveli u bolnicu Džon Hopkins. „Nikada pre nisam video ovako nešto, niti sam nakon toga uspeo da vidim“, rekao je 1997. godine Hauard Džons, ginekolog koji ju je pregledao. Džons je dalje objasnio: „To je bila veoma posebna vrsta tumora. Njena priča je bila jednostavna: krvarila je između menstruacija i imala bol u stomaku, što nije nužno znak raka. Kada sam pregledao grlić materice, bio sam iznenađen jer to nije bio normalan tumor. Bio je ljubičast i lako je krvario na dodir“.


commons.wikipedia
commons.wikipedia


Tumor nije dobro reagovao na tretmane i Henrijeta Laks je umrla od raka grlića materice u oktobru 1951. godine, kada je imala samo 31 godinu. Njena porodica ju je sahranila pored ruševina kuće u kojoj je rođena. I nauka ju je zaboravila.



Zašto su tako važne?

Ćelije njenog tumora bile su zadržane u bolnici, jer je Gej otkrio da bi mogle neograničeno da se razmnožavaju u laboratoriji. To je bilo ono za čime je tragao godinama. Čak im je dao i ime: HeLa ćelijska linija, po inicijalima Henrijete Laks. „Za nekoliko sati HeLa ćelije su se umnožavale“, kaže Džon Burn, profesor genetike na Univerzitetu u Njukaslu, Velika Britanija.

Zaista, Henrijetine ćelije su reprodukovale čitavu generaciju za 24 sata i nikada nisu prestajale da se reprodukuju. Bile su prve ljudske ćelije koje su rasle u laboratoriji. U stvari, više vremena su živele izvan nego unutar Henrijetinog tela. „Postoje mnoge situacije u kojima treba proučiti tkiva i bolesti u laboratoriji“, kaže Burn. „Klasičan primer je polio vakcina. Za njen razvoj bilo je potrebno da virus raste u laboratoriji, za šta su bile neophodne ljudske ćelije. HeLa ćelije su se pokazale kao savršene za ovaj eksperiment i vakcina je spasila milione života.“


HeLa ćelije su postale svetski poznate

Po prvi put se sve moglo testirati na živim ljudskim ćelijama. Ne samo da su obezbedile razvoj vakcine protiv dečje paralize i bezbroj medicinskih tretmana, nego su čak i putovale u svemir tokom prvih svemirskih misija, kako bi naučnici mogli da predvide šta će se dogoditi ljudskom mesu kada je nulta gravitacija.


Američka vojska je stavila velike boce HeLa ćelija na mesta gde su se obavljali atomski eksperimenti. Takođe, ovo su bile prve ćelije koje su kupljene, prodate, upakovane i poslate milionima laboratorija širom sveta, od kojih su neke posvećene eksperimentisanju sa kozmetikom, kako bi se osiguralo da njihovi proizvodi ne izazivaju neželjena dejstva. Ukratko, mnogi su zaradili milijarde dolara od robe koja je testirana na HeLa ćelijama.

Sve to bez znanja porodice Henrijete Laks

„Četrdesetih i pedesetih godina tumori ili tkiva koji su odstranjeni u operacijama smatrani su 'napuštenim', tako da nije bilo jasno da je neophodno da se traže dozvole za korišćenje u eksperimentima“, objašnjava Burn.


Porodica Laks sve do 1973. godine nije znala da su Henrijetine ćelije još uvek žive. Tim genetičara želeo je da ispita njen DNK, pa su tako došli do teorije da bi se lek za rak mogao pronaći u manipulaciji gena. Pronašli su njenog muža i četvoro dece koji su i dalje živeli u Baltimoru.


Ono što se dogodilo bio je kulturni šok, prema onome što je izjavila Rebeka Sklut kada je objavila svoju knjigu „Besmrtni život Henrijete Laks“: „Jednog dana, istraživač sa postdoktorskih studija nazvao je supruga Henrijete Laks koji nije završio školu i nije znao šta je ćelija“. Ono što je njen muž razumeo bilo je: „Imamo vašu suprugu. Živa je u jednoj laboratoriji. Koristili smo je u istraživačke svrhe tokom 25 godina. Sada želimo da ispitamo vašu decu da vidimo da li imaju rak“.



commons.wikimedia
commons.wikimedia

„Uzeli su nam svima uzorke krvi i rekli su nam da žele da vide da li je ono što je naša majka imala nasledno“, rekao je Dejvid Laks Junior za BBC 1997. godine. Bobet Laks, Henrijetina snaja, bila je zapanjena: „Pitala sam ih da li rade sa njenim ćelijama, a oni su odgovorili da su njene ćelije još uvek žive i da već godinama rade sa njima. Henrijetina ćerka, Debora Laks, tada je izjavila: „Bila sam u šoku. Nikada nismo znali... Zastrašujuće je kada pomisliš – koliko toga našeg uopšte ima po svetu?“.

U međuvremenu, ćelije su se prodavale u ogromnim količinama i za milione dolara. Kirk Rab, predsednik biotehnološke kompanije Genentek od 1985. do 1995. godine, objasnio je: „Naučnici su rekli kapitalistima da imaju tehnologiju koja će omogućiti da se izleči rak. Bilo je to više od nade; bila je to vera i to je favorizovalo biotehnološku industriju. Kada bi bilo moguće da se rak izleči, to bi postalo najveće tržište na svetu. Zapamtite, pred rakom su svi ljudi jednaki. Skoro da nema drugog proizvoda pored njega, osim metka, koji završava sa svim ljudima jednako. Odjednom se stvorila prilika da se zaradi mnogo novca“.


Kada je porodica Laks shvatila šta su radili sa ćelijama njihove majke, odlučili su da se posavetuju sa advokatima kako bi saznali da li imaju pravo da primaju novac od biotehnološke industrije. „Istraživao sam i otkrio sam da su bile prodate na sve strane, i želeo sam da znam ko se obogatio ćelijama moje majke – bio sam ljut“, rekao je Dejvid Laks Junior.


Nenameran, ali ipak ogroman doprinos

Henrijetina porodica nije imala sreće kada je u pitanju naknada: njihova majka umrla je pre previše vremena. Ipak, nastavili su da se bore za kontrolu nad ćelijama i pokrenuli su kampanju koja ima za cilj da se prizna Henrijetin doprinos medicini.


„Iako se ne radi o namernom delu, Henrijetin doprinos medicini bio je ogroman“, kaže Džon Burn. Ovaj ekspert u genetici objašnjava: „Ćelije koje su joj oduzele život bile su osnova za desetine hiljada medicinskih studija širom sveta, pogotovo u aspektima biološke nauke. Ovo je bio krucijalni element u razvoju biologije XX veka“.


Kao rezultat kampanje porodice Laks, Henrijeta je postala naučna heroina. U avgustu 2013. godine, porodici Laks dodeljena je određena kontrola nad pristupom naučnika njenom DNK kodu ćelija. Osim toga, porodica treba da dobije i priznanja u postojećim studijama.


IZVOR: BBC Mundo