Koliko znamo o pravu glasa za žene?
izvor: kheelcenter (wikimedia commons)

Stigao je mesec u kom se govori kroz „žensku“ istoriju i nema boljeg perioda da se podsetimo o borbama za prava žena. Mesec ženske istorije počinje 1. marta, sa Međunarodnim danom žena koji pada nedelju dana kasnije, 8. marta. Ovo dolazi godinu dana nakon obeležavanja značajne godišnjice za žene: 100 godina od sticanja prava glasa za (neke) žene u Ujedinjenom kraljevstvu.


Naravno, borba za prava žena počela je decenijama pre toga, ali ne pre usvajanja Zakona o zastupanju naroda iz 1918. godine, koji je 6. februara te godine omogućio da skoro 40% žena glasaju u Ujedinjenom kraljevstvu.

Među onima koje su bile uključene u tu borbu, uporne da ostvare ciljeve za koje su se borile kroz kampanje, bile su i Sufražetkinje, koje su bile suočene sa brutalnom borbom organizacija sačinjenih od žena, osporavanih u borbi za izmenu izbornog sistema.

Prva zemlja koja je ženama dala pravo glasa


Novi Zeland je prva zemlja koja je još 1893. godine dala ženama pravo glasa. Trenutno je na čelu Vlade Novog Zelanda Hasinda Ardern, treća žena koja vrši funkciju premijerke.


 Finska je prva evropska zemlja koja je priznala ženama pravo glasa, dok Sjedinjene Američke Države to pravo nisu priznale do 1920. godine. U Južnoafričkoj republici, ovo pravo nije ostvareno sve do „Univerzalnog prava glasa u Africi“ iz 1994. godine. Tada su održani prvi demokratski izbori kada su na njima učestvovali svi građani, a Nelson Mandela izabran za predsednika Južnoafričke republike, nakon 41 godine aparthejda.

Godine starosti žena koje su ostvarile pravo glasa u Ujedinjenom kraljevstvu 1918. godine


Žene od najmanje 30 godina starosti, dobile su pravo glasa, ukoliko bi zadovoljile određene kriterijume, kao što je udaja za čoveka koji ima nepokretnu imovinu u svom vlasništvu.


Iste, 1918. godine, granica starosti za muškarce je spuštena sa 30 na 21 godinu. Godine starosti žena koje imaju pravo glasa, spuštena je sa 30 na 21 godinu, tek usvajanjem „Zakona o jednakom pravu glasa“ iz 1928. godine, kojom je izborno pravo osvojilo 15 miliona žena.

Ko je bila prva članica Parlamenta, koja je sedela u Donjem domu


Prva žena koja je izabrana za članicu parlamenta u Donjem domu, bila je irska republikanka, vojvotkinja Konstans Markievic 1918. godine. U to veme, Irska je bila sastavni deo Ujedinjenog kraljevstva. Ipak, Markievicz je odbila da sedi u Westminster-u. Druga žena, Nensi Astor koja je izabrana kao članica Parlamenta ispred Plymouth Sutton, izabrana je 1919. godine i na tom mestu ostala sve do 1945. godine. 

Konstans Markievic (foto: wikimedia commons)
Konstans Markievic (foto: wikimedia commons)

Zemlje koje su poslednje dale ženama pravo glasa


Lihtenštajn svoju odluku o pravu glasa za žene nije doneo sve do 1984. godine. Poslednji pre njih bili su Švajcarska, izmenivši zakon u korist žena tek 1971. godine. Mađarska i Nemačka su svoje zakone o pravu glasa za žene menjali 1918. godine, kada i Ujedinjeno kraljevstvo.


Žene u Saudijskoj Arabiji su svoje pravo glasa stekle tek nedavno – 2015. godine, prilikom održavanja lokalnih izbora u toj monarhiji. Žene su prvi put iskoristile i svoje pasivno biračko pravo – da budu birane.


Jedina država koja ne dozvoljava ženama da glasaju je papska država Vatikan, sačinjena od kardinala sa pravom glasa u papskoj konklavi. Njih oko 115 izabralo je poslednjeg Papu. Ostalih 800 stanara i stanarki Vatikana, nemaju pravo glasa.

Prva žena koja se našla na čelu Vlade Šri Lanke bila je Sirimavo Bandaranaike, izabrana 1960. godine. Tako je postala prva žena na čelu državne administracije u novijoj istoriji. Ovim je otvoren put i drugim ženama koje su ostavile traga u istoriji zemalja koje su vodile, kao što su Indira Gandi, premijerka Indije u dva navrata (od 1966. do 1977. godine i u periodu od 1980. do njenog atentata 1984. godine), ali i Margaret Tačer, premijerka Vlade Ujedinjenog kraljevstva u periodu između 1979. i 1990. godine, što je najduži mandat jednog predsednika Vlade Ujedinjenog kraljevstva od 1827. godine.

Dela, ne reči!


Ovo je bio moto Ženske političke i društvene Unije, glavne sufražetske i militantne organizacije u Ujedinjenom kraljevstvu, koji je osnovala Emelin Pankurst 1903. godine, zajedno sa svojom ćerkom Kristabel. Druga ćerka aktivistkinja, Silvija, odvojila se od majke i sestre zbog filozofskih razlika oko ciljeva kojima vodi borba sufražetkinja za pravo glasa žena.


Sufražetkinje su trenirale borilačke veštine kao što je džiu džicu kako bi se mogle odbraniti od policije koja bi ih privodila na protestima. Edit Garud je bila jedna od najboljih učiteljica ove borilačke veštine.


pixabay
pixabay

Vremenom su se iskristalisala dva pravca u kojima su žene učestvovale, kako bi ostvarile pravo glasa, a razlika je bila u načinu borbe. Prvi pravac su činile članice „Ženske političke i društvene unije“ koju je osnovala Emelin Pankurst. Drugi pravac su činile žene koje su svoj aktivizam sprovodile kroz rad u Nacionalnoj uniji sufražetskog društva, vođenog od strane Milisent Faset.

Prilike u Srbiji


Žene su izborile pravo glasa u tadašnjoj Jugoslaviji, 11. februara 1945. godine, ali je pravo ostvareno samo delimično, budući da je većinski deo stanovništva živeo na selu i bio nepismen, uz to nije zadovoljavao imovinski cenzus koji je bio jedan od uslova za aktivno biračko pravo.

Uoči Drugog svetskog rata, žene su počele aktivnije da se uključuju u politički život, kroz osnivanje Prve zemaljske konferencije žena 1942. godine. Ovo je rezultiralo izborom šest žena u saziv Parlamenta 1946. godine, koji je brojao 170 poslanika.


 Veća zastupljenost žena u parlamentarnom životu, donekle je osigurana usvajanjem Zakona o izboru narodnih poslanika, koji je obezbedio kvote za najmanje 30% žena među poslanicima Narodne skupštine Republike Srbije. Ipak, ostaje još dosta toga da se uradi na sticanju veće ravnopravnosti i još intenzivnijeg učešća žena u javnom životu i na mestima donošenja odluka. Neki propisi su doneti i sprovode se deklarativno, dok se stvarna uloga žena ogleda i dalje u domenu privatne sfere života.


 Da li će na tom putu pomoći usvajanje Zakona o ravnopravnosti polova, ostaje da vidimo u narednom periodu koji je pred nama.


Izvor: bbc.co.uk