Svetlana Ceca Bojković rođena je 14. decembra 1947. godine. Ona je filmska, pozorišna i televizijska glumica. Prebogatu karijeru započela je daleke 1967. godine zaigravši u filmu „Jednog dana, moj Jamele”, da bi deceniju kasnije utjelovila lik Mike u socijalnoj drami „Pas koji je voleo vozove”.
Pod kraj osamdesetih i početkom devedesetih godina postala je TV zvijezda zahvaljujući ulogama u nevjerovatno popularnim serijama „Bolji život”, „Srećni ljudi” i „Porodično blago” koje popisuje Siniša Pavić.
Lik Emilije iz „Boljeg života” dopirao je do srca mnogih. Neke je, tako gorda, mogla da nervira, neki su voljeli njen damski stav. Ali ono što je Svetlana kroz tu rolu nudila gledaocima niko nije mogao da ignoriše.
A glumu je zavoljela još u osnovnoj školi, provodeći vrijeme na dramskim sekcijama. Tokom gimnazijskih dana, koje je kraju privela kao vukovac, uporedo je pohađala i muzičku školu. U to vrijeme je naučila da svira klavir, što joj je kasnije mnogo pomoglo u karijeri. Tako su roditelji, Svetko i Vera, htjeli da je odvoje od lošeg društva u koje bi mogla da upadne.
Gimnazijski dani su prošli, a njen tadašnji mladić, kasnije i suprug Miloš Žutić pomogao joj je da se spremi za polaganje prijemnog ispita na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Iako je roditelji nisu podržavali kada je u pitanju gluma, kasnije su se pomirili s tim izborom.
Karijeru je započela u Jugoslovneskom dramskom pozorištu na poziv Bojana Stupice. Sve ostalo je istorija.
„Volela sam da lutam, noću naročito. Da sedim sa Mišom i prijateljima po letnjim baštama kafana, uz pivo… Da pričam… Da šetam. Nikada nismo više izlazili. Smejali smo se: dolazi glumačko dete. Sin boem…”
A sin se zove Kaća. Katarina Žutić.
Nakon osamnaest zajedničkih godina Ceca i Miloš su se razveli, a on se oženio glumicom Ognjankom Ognjanović Žutić. Preminuo je 1993. godine. Drugi put se udala za reditelja Ljubomira Mucija Draškića, a njegovu smrt 2014. godine čvrsto je podnijela. Uslijedio je i treći brak sa Slavkom Kruljevićem, bivšim ambasadorom Srbije u Finskoj. Na četiri mandatne godine preselila se u Helsinki. Tamo uživala, naučila pokoju stranu riječ, ali joj je Beograd bio u srcu.
„Bez obzira na životnu dob, verujem da sam mlada duhom i to je najvažnija stvar. Ne osećam tromost nijedne vrste, iako sam svesna koliko godina imam. Kolege i ljudi iz mog okruženja govore mi isto što ste i vi rekli. Možda sam zaista ohrabrila mnoge svojim potezom i ako je tako, drago mi je zbog toga”, kazala je jednom prilikom.
Sa muževima je uvijek, kaže, imala korektan odnos, vrijedan divljenja.
„Nikada nisam pravila gluposti, uvek sam bila fer i imala sam odličan odnos sa oba svoja supruga. Od prvog sam se razvela, ali smo ostali prijatelji do kraja njegovog života. Na mom venčanju bila su sva naša deca: Mucijevi unuci Sara, Pavle i Aleksa, Mišin sin Đorđe, Slavkov sin Boris i, naravno, moja ćerka Katarina”, govorila je.
Svoju superiornost na svim poljima dokazala je nebrojeno puta. Očarala je publiku, dramske kritičare, ali i one životne. Danas je ikona i uzor mnogim ženama.
A njen život dijelom se veže i za Banjaluku. Još od studentskih dana željela je da zaigra u Nušićevoj Ministarki. Tom rolom zavladala je Narodnim pozorištem RS.
„Iskreno, malo sam se uvek bojala i nisam samim tim ni htela da igram ministarku, ali ljudi oko mene, kolege i reditelji uvek su mislili da bi to trebalo ja da uradim. U Beogradu se nije stvorila prilika za to. Međutim, pre pet godina, kada sam smatrala da sam zrela za tu ulogu, pojavila se prilika u NP RS i sada mi je veoma drago što sam gospođu ministarku odigrala upravo u Banjaluci. Takođe, bila sam potpuno neopterećena jer u Beogradu vas stalno porede sa nekom glumicom koja je tumačila ovaj lik i imaju neka očekivanja. Ovde sam bila u jednom divnom ansamblu, divnoj atmosferi i na kraju mogu reći da sam zadovoljna i predstavom i svojom ulogom. To se pokazalo i kod publike, ne samo banjalučke jer smo mi dosta gostovali i dobili mnoga priznanja”, izjavila je 2011. godine.
Na sceni je, kako uvijek ističe, dosta oprezna sa improvizacijom i to radi samo kada joj naiđe inspiracija, ali uvijek ostaje „na liniji lika”.
„Ukoliko improvizacija može da obogati scenu i igru, uradim to, međutim, nikada to ne silim i ne smišljam unapred.”
A oni koji je vole, i nije ih malo, prepoznali su njen talenat. I nagradili ga prestižnim priznanjima.
Nagradu Žanka Stokić osvojila je 2013. godine, Dobričin prsten 2005, dobitnica je Oktobarske nagrade grada Beograda, nagrade Joakim Vujić za doprinos pozorišnoj kulturi, Branislav Nušić za životno djelo u komediji, kao i Zlatnog ćurana 2014. godine.
U njenoj biografiji bitno mjesto zauzimao je glumac Petar Kralj. Njihovo veliko prijateljstvo prekinula je njegova smrt. Bila mu je kuma na drugom vjenčanju, a kumovske veze njeguje i sa Vesnom Čipčić.
Emilija. Gospođa ministarka. Žanka Stokić. Milunka Savić. Elizabeta od Engleske… – Svetlana Bojković!
Izvor: Lola magazin
