Uroš Tošković – odlazak anđela garavog lica
Printscreen, YouTube: Uroš Tošković

Rođen je u Crnoj Gori, u Pelevom Brijegu, 19. novembra 1931. godine, u znaku škorpije, što je sa velikim ponosom isticao. Njegovo detinjstvo obeležile su godine rata i nemaštine na golom kamenu. Želeo je da bude pesnik, ali je poriv za slikanjem i crtanjem ipak bio jači, zbog čega upisuje Umetničku školu u Cetinju. Profesori su mu bili Petar Lubarda i Milo Milunović, gde se on ističe kao jedan od talentovanijih. Vođen željom za daljim usavršavanjem, odlazi u Beograd gde upisuje Akademiju likovnih umetnosti, koju završava u klasi profesora Marka Čelebonovića 1956. godine.


„Tošković se u Beogradu kreće u krugu avangardnih umetnika koji traže alternativu umetnosti socijalističkog realizma, okupljeni oko grupe Medijala. Već tada je svojim avangardnim nastupima obezbedio da se njegovo ime nađe na stranicama svetske istorije umetnosti”, piše istoričarka umetnosti Draginja Kujović. Ona beleži i da je Toškovič „kamion crteža ostavio kada je iz Beograda otišao u Pariz 1956. godine kao stipendista francuske Vlade” gde upisuje školu Lepih umetnosti, kod profesora Morisa Brijasona.

Printscreen, YouTube:UrosToskovic
Printscreen, YouTube:UrosToskovic

U Parizu proveo je skoro 20 godina i u tom periodu upoznao Dalija i Pikasa, započeo uspešnu profesionalnu karijeru - pa je odbacio, združio se sa ljudima sa oboda društva, spavao ispod mostova, radio teške poslove... Tvrdio je da nikada nije posedovao moć adaptacije, iako je pokušao da se uklopi u svet prefinjenog francuskog društva, koketiranje sa normama nije mu pošlo za rukom, nije mogao da stvara. Život na ivici i sloboda, bili su okidači njegovog stvaralaštva. 


„Nelagodnost drugih, Urošev je princip! Igra strasti i razuma – bez ishoda! Njegova pobuna je u saradnji sa svim što ga potkopava i razdire. Provociranje poraza, Urošev je manir. Cinizam koji se ruga svom padu. Privlačnost besciljnog, asocijalno ponašanje i pobuna - nasuprot društvenim normama. Propadanje je jedini stvarni dokaz da biće postoji! Besciljnost je Cilj! Urošev revolt je u ironiji kojom ne štedi ni sebe. Cinizam je produkt njegovog intelekta!”, zapisao je povodom Toškovićeve izložbe mr Milun Lutovac.

Printscreen, Youtube: Uros Toskovic
Printscreen, Youtube: Uros Toskovic

Uroš Tošković - Buntovnik garavog lica i čiste duše, naziv je monografije koju je priredio Momčilo Moša Todorović, a objavila „Radionica duše”. U njoj su sakupljeni tekstovi istoričara umetnosti, pisaca, umetnika - savremenika, ali i reprodukovani Toškovićevi crteži, slike i skulpture, kako bi zajedno rasvetlili enigmu ovog neobičnog opusa i života.


„Ako je Dragoš Kalajić bio enfant terrible, a Leonid Šejka ruski car, Tošković je Raspućin Mediale... Ako je Šejka prorok Đubrišta, Tošković je apostol prognanih, zaboravljenih i odbačenih, ponositih koji nemaju ništa, ali imaju sebe,” zapisuje u svom eseju Dejan Đorić.


U intervjuu sa Brankom Vukovićem, januara 1983. godine, Tošković je rekao:

„Kad imaš svoj stav, to se vidi u tvojem koraku, u licu, u svakom gestu, to bode oči. Klao sam tada pogledom i duhom, i svi su govorili: Ide strašni Tošković!“

Printscreen, YouTube: Uros Toskovic
Printscreen, YouTube: Uros Toskovic

Njegov su život često opisivali kao asketski, lucidan, ludački, drugačiji od ovozemaljskog. Poštovali su ga beskrajno, ili omalovažavali. Sredine nikada nije bilo! Slično je opisivao svoj crtež, kao samoodbranu, gde nema dža ili bu, crno – belo, bez treće opcije, umeo je da kaže. Nikome se nije udvarao, ni publici, ni kolekcionarima, ni društvu. Uvek je išao do kraja, igrajući ples na ivici. Zagledan u smrt, zavoleo je život, odlučio da bude večan i besmrtan. Poslednje godine života provodio je stvarajući na barskoj plaži, živeći umetnost. Pio je kišnicu, jeo zemlju, menjao hormone kako bi što duže ostao mlad. 


Mladalački duh je uspeo da sačuva, ali ne i fizički život. Ipak, duhovno je ostao živ, i zasigurno obezbedio svoje mesto među legendama koje večno žive.


Izvor: Vijesti.me