Srpska narodna religija: od Zduhaća i Suđaja do pravoslavlja
Pixabay

Istorijsko–religijska građa bila je sakupljana još od Vuka Karadzića, ali niko se nije ozbiljno uhvatio u koštac sa sistematskim proučavanjem religije i mitologije. Veselin Čajkanović bio je prvi srpski istoričar religije koji se  bavio ovakvim analiziranjem. Uspeo je da pronađe širok spektar različitih religijskih pojava: preanimizam, animizam, totemizam, ali i šire. 


Slovensko paganstvo je, pored animatskog verovanja (ubeđenost da je sve u prirodi živo: kamen, vatra, drvo, grom…), nosilo i animistička verovanja (predstave o duši), koja su se naknadno vezala za fenomen transcedentnosti duše (sposobnost da prelazi u drugo telo) i mogućnosti različitih metamorfoza natprirodnih bića koja se preobražavaju u psa, mačku, jarca, dete i slično.


Iscrpnom naučnom analizom, zaključio je da su neke srpske religijske forme starije od antičkih, kao i da je srpska religija najvećim delom predhrišćanska, paganska, odnosno onakva kakva je bila pre primanja hrišćanstva, i u njenim prvim vekovima. Najpopularniji praznici – Božić i slava, običaji – kumstvo i gostoprimstvo ili najvažniji obredi – svadbeni i pogrebni, u tesnoj su vezi sa prastarom kulturom predaka. Funkcije glavnih paganskih bogova prenete su na najuglednije hrišćanske svece. 


Prema Čajkanoviću, hrišćanstvo nije prirodna faza u razvoju narodne religije. Ona je stvorena i utvrđena kao državna religija prema potrebama novog feudalnog drušva u doba rimske imperije. Kao takva, ona nalazi pristalice među srpskim feudalcima, koji je primaju kao veru svoje klase i nameću svojim podanicima. Narod isprva nije bio raspoložen da primi novu religiju, posebno jer dolazi od feudalizma, dok je u doba velikog uticaja turskog islama, narodu vraćanje staroj veri predstavljalo sigurno okrilje radi očuvanja identiteta. Shodno tome crkva, koja u tom momentu ne može mnogo, stavlja pečat hrišćanstva i pravoslavlja na mnoga paganska verovanja u kontekstu raspoznavanja spram islama i katoličanstva, na šta i sam narod pozitivnije reaguje. 

Print screen, Youtube: Stazom slovenskog nasleđa-Vetrovnici
Print screen, Youtube: Stazom slovenskog nasleđa-Vetrovnici

Aktuelno hrišćanstvo dalo je paganskim mitološkim likovima status nečiste sile koja je bila suprotna onoj čistoj i svetoj. Nebo su zauzele one pravedne i božanske, a podzemlje, podzemni svet, močvare, jame i jaruge – nečiste i tamne sile.


Za slovenske obrede godišnjeg ciklusa važan je kult drveća, prevashodno hrasta. Kod Južnih Slovena vrlo je rasprostranjen obred paljenja božićnog badnjaka na kućnom ognjištu. U okolini Leskovca, badnjak je shvatan kao antropoidno biće, uvijali su ga u košulju i, pre nego što bi ga stavili na vatru, hranili ga i pojili.

Postoji i magija prvog dana, koja je drevnog paganskog porekla a vezuje se za Novu godinu ili Božić. Tada se imitiraju seoski privredni poslovi, sejanje, oranje i slično, ali se i deci daje neki predmet ili materijal, da bi im poslovi išli od ruke. I danas, u savremenom svetu, nije redak slučaj da ljudi prvog dana Nove godine ili za Božić, rade određene stvari koje su im bitne, kako bi u toku cele godine bili dobri u tome. Najilustrativniji primeri života ostataka paganstva pronalaze se u simbolima - hleb u liturgiji ‘zamenjuje’ telo Hristovo, osvećena voda – osnova tajne krštenja , a zemlja je materijalna suština ljudskog tela („kao zemlja si, i u zemlju ćeš otići”).

Print screen, Youtube: Suđaje (fates) in Slavic Mythology
Print screen, Youtube: Suđaje (fates) in Slavic Mythology

Istorijsko-religijsko nasleđe je veoma bogato i raznovrsno, a samim tim ga je i teško sažeti. Pored mnoštva paganskih bogova koji su naknadno preuzeli funkciju svetaca, postojala su najrazličitija bića: podzemna, granična i viša. U podzemna bića spadala je i mačka, koja je održavala kontakte sa donjim svetom, a za koju i dalje pojedini veruju da ukoliko je crna i pređe im put, neće imati sreće. Pored nje tu su bile i veštice – pametne babe iz sela koje znaju više od nas, babice, karakondžule, vile, kuge, suđaje (tri gospođe koje metu sudbinu deci), vampiri, demoni, pustinaci, ljuti pokojnici i drugi.


Bes i Beset su primer graničnih bića, koji su demoni, ali imaju zaštitnu ulogu.   Viša bića su, doduše, veoma poznata i zastupljena u hrišćanstvu: Serafim, Heruvim, Arhanđeo, Anđeo i manje poznati Zduhać – biće koje padne u nesvest dok mu se duša bori sa nevremenom (u Istočnoj Srbiji ovu funkciju obavljao je Zmaj, a u zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori i delu Metohije – čovek koji se naziva Zduhać).

Print screen, Youtube: Stazom slovenskog nasleđa-Vetrovnici
Print screen, Youtube: Stazom slovenskog nasleđa-Vetrovnici

Važno je znati odakle naši običaji potiču i zašto radimo stvari koje inače radimo. Pravoslavlje, kao zvanična srpska religija je i samo po sebi široko polje za učenje, ali odvojeno od korena nije potpuno. Svi uplivi i preplitanja sa jednom glavnom strujom, u ovom slučaju hrišćanstvom, doprineli su da mi danas budemo to što jesmo. Svi upliti i mešanja koja postoje i u drugim kulturama, čine nas individualnim. I danas radimo stvari koje su radili naši preci i do pre dve hiljade godina i više, zato je bitno istraživati svoje kulturno i religijsko nasleđe, jer ono najviše govori o nama. 

Izvori: Svevlad.org i Rasen.rs