Priče Agate Kristi kao štivo za laku noć

Foto: English Book Georgia

Prevela: Ivana Rangelov

Ovakav ton – prefinjen, duhovit i samo malo krvožedan – karakteriše svih 66 misterija koje je napisala Agata Kristi, a koje su objavljene između 1920. i 1976. godine. Pisani svet Agate Kristi postoji u nekoj vrsti britanskog bajkovitog mehura – pod pretpostavkom, naravno, da vaše bajke uključuju višestruka ubistva. Mesto radnje njenih priča je ograničeno na predgrađe srednje i više klase, i često je još strože ograničeno – radnja se odvija u vozu, na napuštenom ostrvu ili sezonskoj kući.

Ubistva koja se tu događaju su brza i izvan vidokruga; pošto nije bila veliki obožavalac krvoprolića, Kristijeva se pobrinula da pokolj bude minimalan. Otrov– najčistiji ubica – je bio njen modus operandi, jedna dobra greška bi, u specijalnim prilikama, zaista uništila tepih.Kraljica misterije je mogla da izabere svoje zločine kao što neko bira ukusan obrok, i očito, imala je određen tip.

Onlajn_kurs_ATP_manji.gif

Odnos ženskih žrtava prema muškim, u njenim romanima, je približno dva prema jedan.U stvarnosti, veća je verovatnoća da muškarci budu žrtve ubistva nego žene. Ipak žene često igraju ulogu žrtve u književnosti, filmu, umetnosti, medijima i otuda, mašti. Iako preterivanje sa ženskim žrtvama ne odražava stvarni život, veliki strah koji proizilazi iz ovoga je stvaran. I to žene privlači.

Nije preveliko iznenađenje da obrazac Kristijeve imitira ovu normu, bilo da ju je kritikovala ili joj se povinovala – ili pomalo od oboje.

Njene priče više liče na složene slagalice ili žive društvene igre nego na tipičnu pravu krimi priču. Likovi se pridržavaju motiva, alibija i stereotipičnih hirova, većini njih nedostaje emotivna dubina kako bi zaista razmislili šta je dovedeno u pitanje kada je život izgubljen – ili oduzet. Spisateljica krimi priča Rut Rendel kritikuje stil Agate Kristi, tvrdeći da bi izjava da su njeni likovi „izrezani od kartona bila uvreda za karton.” Ipak, kada jedna osoba umre, ili dve ili tri, lakše je ožaliti gubitak.

Iako je smrt uvek srž priča Agate Kristi, njene priče prisvajaju i ton komedije naravi više nego melanholične drame. Krv na lepim jastučićima? Kakva šteta! Likovi poput Herkula Poaroa i gospođice Marpl stupaju na scenu, nestrpljivi da otkriju ko bi uradio tako nešto i zašto. Bukvalno, kako: kroz kakav redosled događaja? A ne: kako je moguće da bi i jedno ljudsko biće moglo da oduzme nečiji život?

0dddda5e4f4311310f1289319bc8645d.jpg

Foto: Amazon Web Services

Ubice u Kristi-gradu nisu manijaci, serijske ubice, zlostavljači dece ili silovatelji. Nisu sistematično uslovljeni da pribegnu nasilju, nisu bili psihološki traumatizovani u detinjstvu, niti pate od mentalnih bolesti. Ništa što bi pokvarilo njen provod. Ne, ubice su ljudi na koje najmanje sumnjate, sa posebnim motivom, bilo da je u pitanju novac, ljubav, osveta ili ućutkati nekoga ko zna previše.

Ono što zaista čini Kristijevu majstorom svoje umetnosti je, međutim, njena veština da navede čitaoce da nastave da pogađaju, tako ih izazivajući da dekodiraju tragove pre detektiva.Zadatak koji se činio praktično nemogućim.

Prva knjiga koju sam pročitala od Agate Kristi u četvrtom razredu je „Deset malih crnaca” (Ten Little Indians) (nazvanoj po kontroverznoj dečijoj pesmici). U ovoj knjizi, deset pojedinaca dobijaju tajanstveni poziv da provedu vikend na malom, izolovanom ostrvu. Dolaze zajedno u veliku kuću, gde otkrivaju pesmicu „Deset malih crnaca” kako ih jezivo čeka u svakoj spavaćoj sobi, kao i deset figura vojnika koje počivaju na trpezarijskom stolu.

Jedan po jedan, gosti bivaju ubijeni, i svaki put, jedna figurica bude slomljena. Ako uzmemo u obzir nedostatak dubine koji je dodeljen svakom liku, njihove smrti podsećaju baš na lomljenje dragocenih, ali ne tako nezamenljivih objekata. Osećaj panike, trenutak besa, duboki udah i nazad na posao po običaju.

Neposredno pre otkrivanja ubice, moja učiteljica je izazvala četvrtake da zapišu ko je njihov glavni osumnjičeni na parčetu papira i da isti proslede napred. Bilo je oko 25 ljudi u razredu.Niko nije pogodio.

Srećom, Poaro i Marpl su lukaviji detektivi nego moje kolege-detektivi iz četvrtog razreda. Kada oni otkriju ubicu, nema dvosmislenosti, nema premišljanja. Lukavi i jezivi zločini su u potpunosti razjašnjeni i sređeni, što nam govori da iako je ubistvo neuredan posao, možete se nositi sa istim na pravi i otmen način, i vremenom, red će biti uspostavljen.

4b037397edb31fb59912cd96fb116fcd.jpg

Foto: Pinterest

Mir koji preplavljuje u elegantnom raspletu Kristijeve je utešan za sve čitaoce, ali pogotovo za žene, nesrazmerno žrtvama porodičnog nasilja i silovanja. Žene koje sada čine, kako je procenjeno, 80 procenata čitalačke publike krimi romana. Žene kojima nije strano da zamišljaju različite načine na koje bi njihova tela mogla biti mučena, tučena, silovana ili ubijena. Žene koje nemaju drugog izlaza nego da stežu ključeve u jednoj ruci, telefon u drugoj dok idu kući peške noću, dok se njihovo disanje ubrzava kako neki čovek uspori svoj korak ili predugo pilji.

Za veliki broj žena bi smrt, onakva kakvom je Kristijeva zamišlja, bila najbolji scenario.Ili, barem, najbolji scenario za ubistvo.

Kristijeva je, rođena 5. septembra 1890. godine, bila i sama prilično morbidna dama – navodno je obožavala sahrane još od malih nogu. Ali mnoge žene koje poznajem, a koje ne prisustvuju sahranama, obožavaju da čitaju o zločinu, i to ne o zločinu „vegetarijanske” vrste, kako Kristijeva sama kaže. Kao da su neke žene, skoro iz potrebe, postale tečne u jeziku njihovog najvećeg straha, kao da pričanje, čitanje zbijanje šala na račun ubistva može da ublaži konstantan strah koji doživljavaju.

U svom podkastu „Moje omiljeno ubistvo” (My Favorite Murder), komičarke Karen Kilgarif i Džordžija Hardstark se nose sa svojim strahom, izazvanim anksioznošću, da će biti ubijene tako što govore o tome, opsesivno, na smešan i veoma grub način. U jednoj epizodi, na primer, one se šale da je jezivije kada muškarci ubijaju žene, a pritom ih ne siluju jer onda, raspravljaju one, čemu sve to? Domaćini objašnjavaju, iznova i iznova, da one ne odobravaju ubistvo na bilo koji način, u bilo kom obliku i formi. Da je to što se šale na račun istog njihov način da se nose sa sopstvenim konstantnim užasom, da pogledaju tu ružnu stvar pravo u oči i kažu „ha ha ha!”

Kilgarifova i Hardstarkovasu, na neki način, suprotnost Kristijevoj. Obe pronalaze zabavu u ubistvu, ali dok Kilgarifova i Hardstarkova otkrivaju sve jezive detalje, Kristijeva se odnosi prema ubistvu sa istom urednom pristojnošću koja se obično čuva za prosutu čašu vina.To je nesreća koja se može popraviti. Kristijeva odgovara na ovakvo čitanje njenog dela u posveti za „Božić Herkula Poaroa” (Hercule Poirot’s Christmas), koju je napisala svom zetu.

„Žalio si se da moja ubistva postaju previše prefinjena – anemična, zapravo. Čeznuo si za „dobrim nasilnim ubistvom sa puno krvi.” Ubistvom gde ne postoji sumnja da je to stvarno ubistvo! Tako da je ovo tvoja posebna priča – napisana za tebe. Nadam se da ćeš biti zadovoljan.” Kristijeva potom opisuje „nasilno” ubistvo u pogledu kakav nered ostavlja za sobom - „težak nameštaj je prevrnut… keramičke vaze leže razbijene u paramparčad po podu.” Zaboga!

Agatha-Christie.jpg

Foto: IndieReader

Kilgarifova i Hardstarkova se hvataju u koštac sa svojom anksioznošću tako što kopaju po najodvratnijim svirepostima u istoriji – one koje obuhvataju zloupotrebu, zapostavljanje, siromaštvo, opsesiju, haos, zlostavljanje i mučenje su najbolje. Kristijeva, međutim, isporučuje noćne more žena u najprijatnijem mogućem pakovanju. „Moja specijalnost su ubistva tihog i domaćeg interesa,” rekla je Najdželu Denisu u intervjuu iz 1956. godine.„Dajte mi finu smrtonosnu bočicu kojom mogu da se igram i ja ću biti srećna.”

Kristijeva je volela da upućuje na dečije pesmice u svojim naslovima. Često, kao sa „Deset malih crnaca”, pesmica je uvid u zaveru ubice ili tragovi koji će vremenom pomoći da slučaj bude rešen. Drugi primeri uključuju „Jedan, dva, cipela se raspala” (One, Two, Buckle My Shoe), „Tika Taka Tak” (Hickory, Dickory, Dock), „Džep pun žita” (Pocket Full of Rye), kao i kratke priče „Četiri i dvadeset crnih kosova” (Four and Twenty Blackbirds) i „Pevaj pesmu o šest penija” (Sing a Song of Sixpence). Kristijeva u svojim misterijama ne upotrebljava dečije pesmice samo kao taktiku da se slučaj reši. Pre ih koristi zato što su, iako su one same po sebi dečije pesmice, priče pred spavanje za odrasle koje suočavaju žene sa njihovim strahovima, dezinfikovane i čiste.

Agata Kristi je možda bila žedna krvi, ali je mrzela da pravi nered. Umesto da cilja na najgadnije ubistvo, ona je izradila ubijanje u njegovom najukusnijem obliku – u izolovanom prostoru, sa civilizovanim ljudima, jednim veoma pametnim detektivom, i odlukom koja se ne može izmigoljiti. Za žene koje leže u krevetu noću sa ubistvom na umu, Kristijeva nudi zadovoljenje G klase koje donosi trnce niz kičmu i jezu, ali ne i muku koja prevrće želudac.

Za savremenu damu koja voli da se direktno suoči sa svojim strahovima, ali možda, sa malo šećera preko, zašto ne bi privela veče kraju uz „Pet prasića” (Five Little Pigs)? Kao dečija uspavanka, odmah će vas uspavati.

Izvor: The Huffington Post


Ivana je večiti sanjar koji veruje da postoji svet iza ogledala.