PMP, solastaglija i ostale bolesti novog doba

FOTO: Live Science

Stoga, ne treba da čudi brzo širenje jedne od mnogobrojnih bolesti novog doba: poremećaj manjka prirode ili skraćeno PMP. Iako još uvek nije priznat u medicini, negativan uticaj koji ima na blagostanje čoveka postaje iz dana u dan sve vidljiviji.

„To je jedna od posledica modernog životnog stila“, kaže Ros Kameron sa britanskog Univerziteta Šefild. „Toliko smo okrenuti modernim tehnologijama da i ne primećujemo svet oko nas. Veća je verovatnoća da ćemo naučiti nešto o prirodi putem televizijskih emisija, nego što ćemo stvarno izaći i prošetati se šumom.“

Imajući u vidu da još uvek nema studija koje ukazuju na postojanje ovog poremećaja, kao i to da termin nije priznat u medicini, samim tim ni simptomi nisu precizno definisani. Ipak, neka od vršenih posmatranja ukazala su na to da se PMP najpre može dovesti u vezu sa anksioznošću, stresom, umorom i manjkom koncentracije. Takođe je povezan i sa sledećim patološkim stanjima: gojaznost, respiratorne bolesti, poremećaj pažnje i hipovitaminoza D.

„Međutim, pravi lek za ovaj poremećaj još uvek nije pronađen“, kaže Kameron i dodaje „da je u ljudskoj naravi urođena potreba za slobodom, trčanjem, igranjem… Tako da i najmanji kontakt sa prirodom pa makar to bile i gradske zelene površine može predstavljati važan korak ka rešavanju problema.“

child_hugging_tree.png

FOTO: Through the Vortex

Ričard Lov (Richard Louv), američki novinar i pisac, je prvi put upotrebio ovaj termin 2005. godine u svojoj knjizi „Poslednje dete šume“ u kojoj je proučavao razliku između životnih navika nekadašnje i današnje dece. Tom prilikom zaključio je da udaljenost od prirode ima negativne posledice po čoveka. Lov smatra da nas sve veći boravak u zatvorenom prostoru otuđuje od prirode i čini da se osećamo ranjivo, negativno i zbunjeno. Knjiga je probudila veliko interesovanje i dovela do stvaranja neprofitne organizacije pod nazivom Veza dece i prirode koja ima za cilj da podigne svest o značaju ponovnog povezivanja dece sa prirodom.

_veb_novinarstvo.gif

Ali, PMP nije jedina moderna bolest današnjice. Da li ste možda nekada u životu osetili solastalgiju? Verovatno da jeste. To je termin koji je uveo filozof Glen Albreht (Glenn Albrecht) i označava osećanje koje nas obuzme kada primetimo da se prirodno okruženje u kom boravimo menja. Naziv termina je nastao spajanjem dve latinske reči solacium (uteha) i algia (bol). Od tada je ova reč počela sve više da se koristi u akademskim krugovima ali i u psihologiji.

Solastalgiju ćete najčešće prepoznati kada, na primer, osetite nelagodu jer se porodične kuće iz vašeg susedstva odjednom pretvaraju u trgovinske radnje i firme, kada nestane ona šuma u kojoj ste se nekada igrali ili kada više nema onog parkaveć je na njegovom mestu nikao još jedan parking.


like_sands_through_the_hourglass_from_nature_to.jpg

FOTO: Pinterest


Albreht je osetio potrebu da stvori termin koji će označavati ovakvu vrstu emocija i to baš nakon jednog događaja. Naime, stanovnici jednog grada blizu rudnika uglja su od njega zatražili pomoć zabrinuti zbog sve većeg zagađenja koja je prouzrokovala jedna električna centrala. „Ljudi su me zvali jer su se osetili ugroženo i delovali su veoma zabrinuto za svoje zdravlje i identitet“, priseća se Albreht.

U težnji da pronađe odgovarajuće termine koji bi označili efekat prirodnog okruženja na naše mentalno zdravlje, Albreht se takođe usredsredio i na pozitivnu stranu. Topofilija je jedna od njih i predstavlja prikladan antonim solastalgiji. „Ovu reč je prvi put upotrebio pesnik Visten Hju Oden 1947. godine kako bi opisao vezanost ljudi za određeno mesto ili prostor. Nastala je kombinacijom reči topos (mesto) i filia (ljubav)“, objašnjava Albreht.

„Ako prihvatimo da ljubav prema nekom predelu ili mestu može da bude jedna snažna emocija onda ćemo lakše shvatiti da i tuga zbog izolovanost od njih može da bude jednako jaka.“ To je ono što ukratko predstavlja suštinu solastalgije.


IZVOR: BBC Mundo