Niče za početnike: Ovo su glavni zaključci!

FOTO: Life quotes library

Prevela: Milica Barać

Niče je bio genije, ali je takođe bio i duhovit i razumljiv. Njegova filozofija je pomalo poetska. Ponudio je dosta argumenata za mnogo ličnih perspektiva, tako da, iako se ne slažete sa njim oko mnogih pitanja, morate mu odati priznanje za jasnoću kojom razvija argument i dolazi do zaključka. Pripremili smo vam neke od glavnih zaključaka o različitim pojmovima koji se mogu naći u posthumno objavljenom delu „Ecce Homo“, ali i u radovima poput „Rođenje tragedije” i najpoznatijem „Tako je govorio Zaratustra”.

Ničeovo delo „Ecce Homo“ je verovatno jedno od najšaljivijih, ali u fokusu ima veoma ozbiljnu stvar. Ovde ćete se suočiti sa njegovim idejama o tome šta je srž ljudske prirode, sve u blagom i pristupačnom stilu. Činiće se kao da uživate u ugodnom i prijatnom razgovoru sa Ničeom i slušanju njegovog objašnjenja zašto piše takvu knjigu, zašto je toliko pametan i zašto je fatalista.

ECCE-HOMO.jpg

FOTO: Classical Carousel

Ovo samoobožavanje može da se smatra čak i ironičnim, ali ono stoji čvrsto u filozofovim argumentima. Ovo je autobiografija u malom, intimna, ali širom otvorena za svačije oči. Pronaći ćete dosta detalja o autorovom životu, njegovoj porodici, bolesti i genijalnosti. Filozofija bolesti je ovde izuzetno važna, uzimajući u obzir činjenicu da je to iskustvo obeležilo veliki deo Ničeovog života. On objašnjava ambivalentnost pojma bolest, s obzirom na to da uništava telo i gura ga brže ka smrti, ali istovremeno i izaziva intelekt pokazujući mu više sfere racionalnog i terajući ga da razmišlja izvan okvira.

Postoji snažna veza između ovog stanja i genija. Osim toga, bolest pruža slobodu. Oslobađa nas svakodnevnog života, pravog posla i dužnosti. U tom smislu, ona nam daje vreme, ali istovremeno ona krade vreme od nas. Daje nam vreme za razmišljanje, ali skraćuje naše ukupno vreme, naš život.

friedrich-nietzsche-06.jpg

FOTO: Art creation forever

Kako Niče kaže: „Moja bolest me je polako oslobađala, spasila me od slamanja, od svakog budućeg nasilnog ili hrabrog koraka koji bih preduzeo. Nisam izgubio sposobnost da budem dobro raspoložen tada, baš suprotno - dobio sam je dosta. Moja bolest mi je dala pravo da potpuno promenim sve svoje navike, čak mi je i naredila da zaboravim na njih. Umesto toga, dala mi je poklon, poklon ograničenja, da ležim mirno, da čekam i da budem strpljiv. Međutim, to je značilo da razmišljam”!

Naravno, važni su karakter i ličnost onoga ko je bolestan. Bolest ne nudi istu slobodu onome ko je glup kao onome ko je genijalan. U drugom slučaju, ona bi, ustvari, podržala proces izvođenja te genijalnosti na površinu i njenom deljenju sa drugima. Izuzetni duhovi ove vrste su ostavili svoj pečat u sveukupnom napretku čovečanstva, u tom smislu postali su besmrtni, ali Niče nas upozorava: „Skupo je postati besmrtan. Moraš da platiš za to, s obzirom na to da besmrtnost zahteva da umreš nekoliko puta tokom svog života”. Možete pročitati dosta o muzici (pogotovo o Vagneru), različitim porocima, slobodi, dostojanstvu i dijalektici rata u delu „Ecce Homo“.

wagner%2Bnietzsche.JPG

FOTO: The Wagnerian

U „Rođenju tragedije”, Niče raspravlja o dve različite sile u životu: dionizijskom i apolonijskom principu. Niče, kao poetična duša, favorizuje prvi. Šta su tačno ova dva principa? Autor tumači ova dva pojma koja potiču iz Stare Grčke. Dionizijski princip podrazumeva konzumiranje života izvan svih granica, uživanje u piću i fizičkoj ljubavi, slavljenje života u potpunosti. S druge strane, apolonijski princip se zalaže za umerenost na svaki mogući način. On ne negira dionizijski princip, već ga dopunjuje.

Dionizijski princip ne treba brkati sa modernim hedonizmom, iako imaju sličnosti. Dionizijski princip je povezan sa starim religijskim kultom slavljenja boga Dionisa i u njegovoj srži se nalazi ambivalentost. On ponovo stvara i uništava život, pokazujući cikličnu prirodu života, sve se rađa i nestaje. Niče je bio fasciniran ovim večnim životom i njegovom cikličnošću. Apolon je čuvar duhovnog spokoja i mira, čiste savesti i buđenja znanja, on voli ono što je odmereno, određeno i jasno oblikovano, a odbacuje ono što je neograničeno i ogromno. Dionis je bog svečanog pijanstva i ludog entuzijazma, ekstaze i vrištećeg života.

Kako Niče kaže:„Apolon i Dionis su bili dva različita sveta, jedan je bio deo umetničkog sna, a drugi entuzijastičnog pijanstva.” Niče dalje raspravlja o prirodi muzike i večnom pripadanju pravih umetnika Dionisu. U ovom smislu, on je pravi bog inspiracije. Sada možete videti kako se ove ideje ukrštaju sa idejama francuskih simbolista koji su verovali da je pijanstvo stanje koje ih je dovodilo bliže bogovima, iznad granica racionalnog.

tumblr_nlztsjbgyG1saiwd4o5_400.jpg

FOTO: tumblr

U Ničeovoj najpoznatijoj knjizi „Tako je govorio Zaratustra” raspravlja se o ograničenjima čoveka i njegovog nemogućnosti da prevaziđe slabosti i usresredi se na napredak. Ovde, Niče priča o nadčoveku. Čovekove slabosti bi bile pobeđene, moral bi bio ispitivan, promenjen i prevaziđen i čovek bi zaista koristio sve svoje potencijale. Možda se nećete složiti sa dijalektikom rata koju autor ovde nudi. Sa naše tačke gledišta, ratovi su užasno neljudski i razorni. Sa Ničeove tačke glediša ratovi su po pravilu kreacionistički, uništavaju ono što treba da se uništi, kako bi stvorili veći svet.

Moral mora da se menja kroz istoriju i čovek ima ovu moć unutar sebe, samo treba da je pronađe. Međutim, prvo treba da prestane da bude čovek i da postane nadčovek. Ova ideja može podstaći misli o Drugom svetkom ratu i Darvinovoj ideji prirodne selekcije. Fašisti često koriste Ničea kako bi opravdali svoju ideologiju koja je bila izopačena. To su uglavnom potvrde traženja ideja koje su irelevantne u određenim tekstovima i nakon toga pretvaranja da su one sve vreme bile u tekstovima.

thusspake.jpg

FOTO: Prometheus books

Kako je Tomas Man jednom rekao: „Niče nije stvorio fašizam, fašizam je stvorio fašističkog Ničea, bez obzira na to šta se prvo desilo istorijski”. Filozof je bio na tragu nečeg velikog. Ratovi su slojeviti i kompleksni, a Niče je govorio o njima imajući na umu njihovu neophodnost za čovečanstvo. Ukoliko ih označimo kao nešto varvarsko i životinjsko, mi zatvaramo oči pred istorijskim činjenicama, zato što su ratovi sveprisutni, bez obzira na to da li su revolucionarni ili u fokusu imaju političke ciljeve.

Glavni zaključak bio bi da stremimo ka miru, ali da ne ignorišemo činjenicu da je kroz istoriju nasilje često bilo sredstvo za dolazak do velikih promena. Prečesto, ako možemo da dodamo. Nadčovek ne predstavlja nužno razornu silu, nego biće koje bi prevazišlo svoje mane. Potrebna je hrabrost da se suočimo sa ovim činjenicama i zaključimo šta je dobro za nas. Kako Niče kaže: „Volim onog koji je slobodnog duha i slobodnog srca, tako njegova glava postaje utroba za njegovo srce, a njegovo srce ga prisiljava da maršira ka svojoj sudbini”.

Nietzsche187c.jpg

FOTO: Wikipedia

U „Tako je govorio Zaratustra” primetićete dosta iskaza protiv religije, ali i Ničeovu interpretaciju ljudi koji imaju potrebu da veruju u nešto. Ovde Niče kroz humor i ironiju racionalizuje i odbacuje kao slabosti razloge za veru. Knjiga takođe ukazuje na jaz između genija i običnog čoveka, uzimajući u obzir činjenicu da genije vidi dalje nego drugi i usamljen je u svojim zaključcima. Delo „Tako je govorio Zaratustra” je ispunjeno divnim metaforama (kao na primer ona o razvoju duše pojedinca), ali nas takođe tera da dovedemo u pitanje mnoge stvari koje znamo, ali ih uvek uzimamo zdravo za gotovo.

EU%20GIF.gif

IZVOR: Youth Time magazine

Milica je kreativna, u dubini duše je i dalje dete, voli da putuje, da priča i da se smeje