Misterije Hulija Kortasara prikazane u biografiji

Foto: the bubble

„Sve što je Hulio Kortasar znao o svom poreklu potiče iz sećanja žena iz njegove porodice, što je on, za divno čudo, uzeo zdravo za gotovo i još kao dečak prestao da istražuje svoju prošlost. Njegova vera u te žene bila je tolika da je na kraju preneo na čitav svet, sve dok se konačno nije isplela lažna i ulepšana priča koju biografi poslušno ponavljaju“. Tako katalonac, Migel Dalmau, započinje neautorizovanu biografiju „Hulio Kortasar. Odbegli Hronopiji“, koju je nedavno objavila „Edhasa“.

Ovakav početak postavlja temelje onoga što će se čitati, a to je neauotrizovana biografija. Ova priča, još od kada je predstavljala samo projekat, teži ka tome da bude jedna od najpotpunijih Kortasarovih biografija. Otkako se pojavila u Španiji imala je velikog odjeka u javnosti, jer predstavlja pisca i njegove porodične traume, njegov konflikt sa Argentinom, njegov raznolik seksualni život koji uključuje i incest, i eksplicitno govori o onome o čemu se ranije samo šaputalo: umro je od side.

_veb_novinarstvo.gif

Migel Dalmau čuvao je svoju biografiju godinu dana. Kortasarov književni agent Karmen Belsels i izvršilac testamenta Aurora Bernardes, zabranile su objavljivanje biografije, jer im se nije dopala upotreba Kortasarovih citata. Ovo je primoralo Dalmaua da prepravi tekst koji je konačno objavio 2015. godine (ne 2014, na stogodišnjicu od Kortasarovog rođenja, kako je bilo predviđeno). Bernardesova ništa nije odobrila, čak ni upotrebu slika. Zbog toga ih u knjizi i nema, osim one na naslovnici, ni na jednoj od skoro 650 stranica.

Sada se, nakon smrti Balselsove i Bernardesove koje su, prema rečima Dalmaua „dve žene koje su ga najviše štitile“, predstavlja ova biografija koja pored neprijatnih biografskih podataka, poput onog o incestu sa sestrom, pokreće nova tumačenja njegovih tekstova, između ostalog, i novu interpretaciju „Zaposednute kuće“.

Koje mesto u vašem životu i literaturi zauzima Kortasar, pa ste se odlučili na pisanje ove biografije?

U moje vreme, Kortasar je bio omiljeni pisac. Bio je čovek koga su cenili zbog vedrine njegovog postojanja, načina na koji je pristupao stvarnosti i na koji se povezivao sa ljudima. Svojim delima i humanom prirodom obeležio je više generacija. Bez sumnje, zaslužuje da bude upamćen.

Kako biste sumirali kompleksnost Kortasarovog karaktera?

Nemoguće je sumirati nečiji život. Naročito ako je u pitanju život tako svestranog, iskrenog i briljantnog čoveka kakav je bio Hulio. U suštini je bio neko ko preispituje svaku primljenu reč, dovodi u pitanje zvaničnu verziju istine i sa uspehom se suprotstavlja svojim demonima - a to ne može baš svako da postigne.

Rekli ste neke veoma intrigantne stvari o njemu, između ostalog i da je bio „veliki inovator seksualnosti na španskom jeziku“ i da je „pod uticajem tabua potiskivao svoje želje“. Ove dve izjave deluju kontradiktorno. Zbog čega ističete ove dve krajnosti njegovog karaktera?

Ta kontradiktornost je veran odraz njegove lične evolucije. Kortasar je rođen u epohi koju je obeležila seksualna represija, ali je vremenom uspeo da se oslobodi i da tu borbu unese u svoja dela. Od tog trenutka kreće koracima slavnih pesnika koji su pisali o ljubavi, kao što su Sernuda, Neruda ili Salinas, koristeći se erotskim jezikom kao instrumentom za ekperimentisanje i dostizanje slobode.

52fbf963afb03_medium.JPG
FOTO: La Nueva

Kortasarov odnos sa majkom i sestrom, kao i prisustvo Bernardesove u njegovom
životu, dovodite u vezu sa „matrijarhalnom argentinskom strukturom“.

Ta matrijarhalna struktura ne javlja se samo u Argentini, već i u drugim latinskim zemljama. Mislim na Italiju, Grčku, na jug Francuske i na moju sopstvenu zemlju, Španiju. Vekovima unazad, pa i danas, emocionalni puls ovih mesta održavaju žene, ne muškarci koji često mogu biti grubi, samovoljni i gordi. Pored toga, ti muškarci imaju ozbiljnu blokadu prilikom izražavanja dubokih emocija. Na Kortasara su uticale i prednosti i mane ovakve psihološke i društvene strukture.

Mislite li da će smrt Kortasarove bivše supruge Aurore Bernardes i smrt Karmen Belsels uticati na njegovo nasleđe i kako?

To ne bih mogao da znam. Pretpostavljam da su na vreme preduzeli odgovarajuće mere kako bi Kortasarova zaostavština ostala u pravim rukama i da će i dalje biti prisutna i živa kao i uvek.

_izrada_sajtova.gif

Možete li nam reći kako je zabrana objavljivanja citata uticala na vaš rad

Dakle, došlo je do sukoba interesa zbog kog sam morao da napišem biografiju koristeći veoma malo Kortasarovih citata. Ishod je taj da se Kortasar manje „čuje“, ali ga, paradoksalno, bolje vidimo jer se pojavljuje ogoljen, bez sjajnog plašta njegovih reči. Ostaju samo moje reči, bez sumnje manje značajne, ali dovoljne da osvetle misteriju.

Koja su to pitanja o Kortasarovom liku koja su vas nagnala na pisanje?

U slučaju Kortasara nije bilo velikih tajni, ali jeste bilo velikih pitanja. Zašto nikad nije pričao o svom ocu? Zašto se i dalje održava mit da je napustio Argentinu zbog peronizma? Zašto niko ne piše o šizofreniji njegove sestre, o samoubilačkom nagonu koji je postojao u njegovoj porodici i koji je prisutan i u romanu „Školice“. Zašto se ne govori o hormonskoj terapiji koju je uzimao u svojoj 50-oj godini i koja je uticala na njegovu fizionomiju? Zašto konačno ne priznaju da je umro od side? Više me je interesovalo da istražim te prećutne detalje koji iz nekog razloga nisu objašnjeni.

Kako birate ljude o kojima pišete? Šta to pisac treba da poseduje da biste vi poželeli da se bavite njegovim životom?

Pre svega, to treba da bude neko ko je imao važnu ulogu u mom, da citiram Flobera, sentimentalnom vaspitanju. Recimo da se osećam dužnim prema toj osobi i da je najbolji način da mu zahvalim tako što ću ga ponovo oživeti. Biografija je ceremonija vaskrsnuća.

1443801956_949627_1443804816_sumario_normal.jpg
FOTO: El País

Čiju biografiju nikada ne biste napisali?

Svaka osoba zaslužuje knjigu. Međutim, pisanje biografije vas primorava da dosta vremena provedete sa jednom konkretnom osobom, a ako ćete dugo živeti sa nekim treba odabrati dobrog partnera. Ja ne mogu da „živim - pišem“ o nekome o kome ne želim, kome se ne divim i koga ne volim. Previše je noći koje treba u potpunosti iskoristiti jer mogu biti poslednje. Zato ne bih pisao o diktatorima, ni o velikim preduzetnicima, bankarima, spekulantima, ni o većini političara. Ko želi sa tim ljudima da deli krevet ili poverljive razgovore uz kafu?

Rekli ste da ne biste pisali o Vargasu Ljosi zato što njegov život nije mnogo zanimljiv.

Dobro, to za Marija Vargasa Ljosu je bilo upućeno mojim kolegama. Njega je otkrio moj otac na jednom od književnih konkursa u Barseloni – što je potvrdio i sam Vargas Ljosa na dodeli Nobelove nagrade. To je bio moj način da kažem da ne treba pisati biografije ljudi koji su vam na neki način bliski ili su vam u određenm trenutku nešto dugovali.

Kako se desilo to sa vašim ocem i Ljosom?

Moj otac je bio doktor i pisac iz Barselone. U svojoj mladosti je organizovao dodelu književne nagrade Leopoldo Alas, za najbolje priče. Među 50 tekstova koji su mu stigli za jedan od konkursa ’50-tih godina, našla se i zbirka priča pod naslovom „Šefovi“, tog nekog Marija Vargasa Ljose. Mom ocu se nije dopala, ali se dopala mojoj majci koja je Kubanka i umela je da se kreće u tom latinoameričkom ritmu.

Na kraju je majka ubedila oca da te priče imaju vrednost i njen kriterijum je presudio. Knjigu je objavila izdavačka kuća „Rocas", koju su finansirali doktori. Ono što Ljosa ne zna je da svoj književni uspeh duguje mojoj mami. Bez sumnje je uvek imao sreće sa ženama, i ranije a možda čak i sada, mada više nisam toliko siguran u to.

IZVOR: parabuenosaires