Horor priča kojom je inspirisan „Mobi Dik“
Pixabay

Poslednjeg dana svog boravka na Nantaketu upoznao je malaksalog šesdesetogodišnjeg starca koji je bio kapetan Eseksa, broda kojeg je napao i koji je potopio kit ulješura u nesreći 1820. godine koja je inspirisala Melvila da napiše roman. Kapetan Džordž Polard mlađi imao je samo 29 godina kada je Eseks potonuo, ali je preživeo i vratio se na Nantaket i postao kapetan drugog kitolovca, Dvojica braće. 


Međutim, kada se i taj brod nasukao na koralni greben dve godine kasnije, smatralo se da kapetan donosi nesreću na moru – „Jona“ - i nijedan vlasnik broda više nije želeo da mu poveri svoj brod. U godinama koje su mu preostale, Polard je živeo kao noćni čuvar sela.


Melvil je ukratko pisao o Polardu u Mobi Diku i to samo u vezi sa napadom kita na njegov brod. Kasnije je napisao da su tokom njegove posete njih dvojica jedva „razmenili par reči“. Međutim, Melvil je znao da se Polardovo teško iskušenje nije završilo potopom Eseksa i nije želeo da priziva užasna sećanja koje je kapetan sigurno nosio sa sobom. „Za ostrvljane, on je bio beznačajna osoba“, pisao je Melvil, „za mene, bio je najimpresivniji, mada u potpunosti skroman, čak i ponizan čovek - kojeg sam ikada sreo.“


Ubrzo nakon što je bio spašen od teškog iskušenja koje je usledilo nakon potopa Eseksa, kapetan je ispričao celu priču drugim kapetanima i misionaru po imenu Džordž Benet za večerom. Za Beneta je priča bila poput ispovesti. Svakako, bila je užasna: 92 dana i neprospavanih noći na moru, u čamcu koji je propuštao vodu, bez hrane, njegova preživela posada koja ludi pod nemilostivim suncem, kanibalizam koji je usledio i mučna sudbina dva tinejdžera, među kojima je bio i Polardov najbliži rođak, Oven Kofin. „Ali ne mogu Vam više ništa reći - glava mi gori pri prisećanju“, Polard je rekao misionaru. „Jedva znam šta pričam.“


Problem za Eseks je počeo, kao što je Melvil već znao, 14. avgusta 1819. godine, samo dva dana nakon što je napustio Nantaket i otisnuo se na putovanje zbog lova na kitove koje je bilo predviđeno da traje dve i po godine. Posada od dvadesotoro ljudi smatrala je da su vode Južne Amerike opustošene, stoga su odlučili da plove ka udaljenim mestima gde ima kitova u Južnom Pacifiku, daleko od obale.

Pixabay
Pixabay

Do novembra 1820. godine, mesecima nakon uspešnog putovanja i hiljadama milja daleko od najbliže obale, čamci sa Eseksa su lovili kitove harpunom koji su ih vukli ka horizontu na način koji je posada nazivala „vuča sanki Nantaketa“. Oven Čejs, dvadesettrogodišnji prvi oficir, ostao je na brodu kako bi vršio popravke dok je Polard u lovu. Upravo je Čejs bio taj koji je opazio ogromnog kita – dugačakog 25 metara, procenio je - kako stoji mirno u daljini, okrenut glavom prema brodu. Zatim, nakon što je izbacio dva ili tri mlaza vode, džinovski kit se zaleteo pravo na Eseks, „nasrnuvši ka nama velikom brzinom“, prisećao bi se Čejs - otprilike brzinom od tri čvora. Kit je udario direktno u brod „takvim zastrašujućim i silnim udarcem, da smo zamalo svi pali na lice.“

Kit je zaronio ispod broda i počeo da talasa vodu. „Mogao sam jasno da ga vidim kako jako udara čeljustima, kao da je rastrojen od gneva i besa“, prisećao se Čejs. Zatim je nestao. Posada se pobrinula oko rupe na brodu i pokretala pumpe kada je jedan od članova posade uzviknuo, „Evo ga – ide ponovo ka nama.“ Čejs je ugledao kita kome je virilo pola glave iznad vode, kako naleće velikom brzinom - ovoga puta od šest čvorova, pretpostavljao je Čejs. Ovoga puta je udario u pramac tačno ispod nosača za sidro i konačno nestao.

Voda je navirala u brod toliko brzo da je jedina stvar koju je posada mogla da uradi bila da spuste čamce i da pokušaju da ih napune navigacionim instrumentima, hlebom, vodom i ostalim zalihama pre nego što se Eseks prevrne na stranu. Polard je iz daljine video da je njegov brod u nevolji, a kada se vratio, video je Eseks u ruševinama. Zgranut, upitao je, „Pobogu, gospodine Čejs, šta se desilo?“ „Kit nam je probio brod“, odgovorio mu je prvi oficir.

Drugi kitolovac se vratio i ljudi su sedeli u tišini, njihov kapetan je i dalje bio bled i nem. „Pojedinci“, primetio je Čejs, „nisu imali približnu predstavu o ozbiljnosti njihove strahovite situacije.“

Ljudi su bili nevoljni da napuste Eseks osuđen na propast dok postepeno tone, pa je Polard smislio plan. Bilo je ukupno tri čamca i dvadesetoro ljudi. Procenili su da su ostrva Markiz i Društvena ostrva najbliža i kapetan Polard je hteo da se otisnu ka njima - ali u jednoj od najironičnijih odluka u pomorskoj istoriji, Čejs i posada su ga ubedili da su ta ostrva naseljena kanibalima i da su im šanse da prežive veće ukoliko bi krenuli na jug. Udaljenost od kopna bi bila daleko veća, ali bi tako mogli da uhvate vetar ili bi ih spazio neki drugi kitolovac na kitove. Činilo se da je samo Polard razumeo posledice posledice toga što će se kloniti tih ostrva. (Prema rečima Natanijela Filbrika, u njegovoj knjizi U srcu mora: Tragedija kitolovca Eseks, i pored glasina o kanibalizmu, trgovci su posećivali ta ostrva bez incidenata.)

EU%20GIF.gif

I tako su se ukrcali sa Eseksa na čamce duge šest metara. Sredinom decembra, nakon nedelja na moru, čamci su počeli da propuštaju vodu, sve više kitova ih je ugrožavalo noću, a u januaru je oskudica hrane počela da uzima danak. Na Čejsovom čamcu je jedan od članova posade umro nakon ostali članovi doneli strahovitu odluku o kanibalizmu kako bi preživeli.

Tokom naredne nedelje umrla su još tri mornara, čijim se telima posada takođe hranila. Četvorica članova posade su zaključili da će, bez hrane, svi umreti. Šestog februara 1821. godine - devet nedelja nakon što su se oprostili od Eseksa - Čarls Ramsdel, tinejdžer, predložio je da izvlače slamku kako bi odlučili koga će sledećeg pojesti. Bio je to običaj na pučini, bar na osnovu zabeleženih slučajeva, koji je datirao još od prve polovine 17. veka. Ljudi na Polardovom čamcu su prihvatili Ramsdelov predlog i zalomilo se mladom Ovenu Kofinu, kapetanovom najbližem rođaku.

Ramsedl je izvukao slamku da puca u svog prijatelja. Dugo je oklevao. Zatim je Kofin naslonio glavu na najvišu oplatu brodskog trupa i Ramsdel je povukao okidač.

Ubrzo je bio pogubljen“, rekao bi Polard, „i ništa nije preostalo od njega.“

Osamnaestog februara, nakon 89 dana provedenih na pučini, poslednja tri čoveka na Čejsovom brodu su spazili jedro u daljini. Nakon mahnite potere, uspeli su da stignu engleski brod Indian i bili su spašeni.

Tri hiljade milja dalje, na Polardovom čamcu bili su jedino kapetan i Čarls Ramsdel. Nakon skoro nedelju dana kako su Čejs i njegovi ljudi bili izbavljeni, član posade američkog broda Dofen je spazio Polardov čamac. Očajni i zbunjeni, Polard i Ramsdel se nisu radovali svom izbavljenju. Bezbedni na palubi Dofena, dva pomahnitala čoveka su "sisala kosti svojih mrtvih drugova, od kojih nisu želeli da se rastanu."

Petorica preživelih sa Eseksa su se ponovo ujedinili u Valparaisu, gde su se oporavili pre povratka na Nantaket. Kako Filbrik piše, Polard se dovoljno oporavio da se pridruži ostalim kapetanima za večerom i ispričao im je čitavu priču o propasti Eseksa i o tri zastrašujuća meseca na pučini. Jedan od kapetana koji su prisustvovali se vratio u svoju sobu i sve zapisao, nazivajući Polardovu kazivanje „najmučnijom pripovešću koju je ikada čuo.“

Godinama kasnije, pronađen je treći čamac na ostrvu Duci; tri skeleta su bila u čamcu. Nekim čudom, trojica koji su odlučili da ostanu na ostrvu Henderson su preživeli gotovo četiri meseca, hraneći se uglavnom ljuskarima i ptičijim jajima, dok ih australijski brod nije spasio.

Kada su stigli kući na Nantaket, preživeli članovi posade Eseksa dočekani su uz dobrodošlicu, uglavnom bez osuđivanja. Smatralo se da je kanibalizam u najkobnijim okolnostima bio običaj na pučini. U sličnim događajima, preživeli su odbijali da jedu meso mrtvog čoveka ali su ga koristili kao mamac za ribu. Ipak, Filbrik beleži da je posada Eseksa bila u vodama koje su oskudevale morskim životom na površini.

Međutim, kapetan Polard nije bio lako zaboravljen jer je pojeo svog nećaka. Jedan učenjak je to kasnije opisao kao čin „gastronomskog incesta.“ Majka Ovena Kofina nije mogla da podnese da bude u prisustvu kapetana. Kada su njegovi dani na pučini privedeni kraju, Polard je proveo ostatak svog života na Nantaketu. Pričalo se da se, jednom godišnje, na dan brodoloma Eseksa, zaključavao u svoju sobu i postio u čast svojih izgubljenih članova posade.

Do 1852. godine, Melvil i Mobi Dik su nestajali u tami. Uprkos očekivanjima, njegova knjiga se prodala u samo nekoliko hiljada primeraka za njegovog života, a Melvil je, nakon još nekoliko neuspešnih romana, vodio povučeni život i proveo 19 godina radeći kao carinski inspektor u Njujorku. Pio je i patio zbog smrti svoja dva sina. Utučen, okanio se romana i okrenuo poeziji, ali sudbina Džordža Polarda mu je uvek bila na umu.


Izvor: Smithsonian

Nada je tihi glas koji kaže „možda“ onda kada celi svet kaže „ne“.