Da li je MeToo neprijatelj seksualne slobode?
Pixabay

Kao što je izjavila Loren Kolins (Lauren Collins), dopisnik Njujorker-a (New Yorker), proglas 100 uglednih Francuskinja je „serija umornih argumenata“ potpisnica pokreta, koje traže izvinjenja za silovanja i navode kako su žene „večite žrtve“.

Kolinsova je takođe istakla da su većina potpisnica belkinje, dobrostojeće žene profesionalne i kreativne orijentacije – kao što su advokati, lekari, novinari i kustosi.

„Među njima nema domaćica ni vozačica autobusa, a nema ni priznanja da bi stvari mogle biti komplikovanije u slučajevima kada žena nije vođa svog profesionalnog tima, što je često“, dodala je Kolinsova.

Ove žene ne govore u ime svih Francuskinja – ali generalno podstiču postojeći kliše da su Francuskinje mršave, da imaju stila i da su „šik bez truda“. One su upravo onakve kakvim mi zamišljamo Francuskinje, a same su profitirale na ovoj ženstvenoj mistici.

Francuska ima sopstveni značajni pokret, pandan pokretu #MeToo, koji se širi kao virus – zove se #BalanceTonPorc, što znači „osudi svoju svinju“ (engl. „denounce your pig“). Ima više osvetoljubivu konotaciju: poziva Francuskinje da drugima nadenu imena.

Pixabay
Pixabay

„Francuzi i dalje mogu smatrati da su Amerikanci previše moralni kada je reč o seksu, ali kada se radi o seksualnom zlostavljanju, bio je potreban američki skandal, i dobro staro istraživačko novinarstvo, da bi se otvorila debata koja je Francuskoj bila potrebna već neko vreme unazad“, napisala je Rahela Donadio (Rachel Donadio) za Atlantik (Atlantic).

Mlađi ministar za seksualnu ravnopravnost, Marlen Skapa (Marlène Sciappa) takođe razmatra raspisivanje kazni za zviždanje za ženom, tzv. cat calling. Ako ste ikada zakoračili nogom u Francusku, onda verovatno znate koliko često se čuje taj zvižduk i kako se on smatra obredom inicijacije za mlade strankinje koje studiraju u Parizu. Nije loše za zemlju koja nastavlja da poštuje osuđenog pedofila, Romana Polanskog.

Nesposobnost da se saoseća sa ili da se ubedi da postoje žene čije se okolnosti ili mesto u društvu ili verovanja razlikuju od njihovog sopstvenog je vrlo francuski, na neki način. Francuskinje i francuska kultura su stavljeni na pijedestal američke kulture.

Pixabay
Pixabay

Ima bezbroj knjiga i sjajnih magazinskih članaka o tome kako jesti, uzgajati decu, oblačiti se, kako se šminkati, kako voditi ljubav kao Francuskinja. Nije važno to što su Francuskinje mršavije zato što više puše i imaju apoteke sa čitavim sobama posvećenim tretmanima za mršavljenje (mislimo na vas, Citypharma du Four Bonaparte) i to što se od Francuskinja očekuje da trpe neverstvo svog partnera zato što su, kako bismo mi anglo-Amerikanke rekle, „kul devojke“ koje nisu „poput drugih devojaka“.

Ima puno primera ovog „coolness“-a (engl. cool, popularan). Tu su Ketrin Denev (Cathrine Deneuve), Brižit Bardo (Brigitte Bardot), Gabrijela „Koko“ Šanel (Gabrielle „Coco“ Chanel). Bez obzira na to što je Denev potpisala peticiju protiv pokreta #MeToo, što je Bardo poznati rasista, a Šanel bila nacistički špijun i antisemita.

Pixabay
Pixabay

Takođe, Pariz nije samo grad širokih bulevara i bageta, to je grad koji potiskuje svoje najsiromašnije stanovnike, posebno one koji nisu belci i posebno one koji su muslimani, na periferije u predgrađa zvana banliju (fr. banlieues, predgrađe). Godine 2004, Francuska je zabranila feredže, navodeći da se religijsko pokrivanje glave kosi sa njihovim zvaničnim motoom i sistemom vrednosti:

„Sloboda, jednakost, bratstvo“ (fr., Liberté, égalité, fraternité).

Francuska vrednuje jednakost u smislu da se svako ponaša na isti način – ne jednakost u smislu da ljudi mogu, po potrebi, da ističu svoju individualnost.

Francuska kultura se deklarisala da se bori protiv povrede anglo-amerikanizacije popularne kulture, o čemu očigledno svedoči zabrana amerikanizma od strane Francuske akademije (Académie Française), u kojoj se govori na francuskom jeziku.

No, ipak, Francuzi kopiraju Amerikance ovih dana: francuski brend za naočare Džimi Ferli (Jimmy Fairly) je direktno zasnovan na američkom brendu Vorbi Parker (Warby Parker) i njegovom filantropskom modelu „kupi jedne, daj jedne“, a dekor Pariza, zasnovan na ženskom kovorking prostoru (engl. co-working) Mona, vrlo podseća na njujorški D Ving (The Wing). I da zaključimo, Pariz je opsednut Bruklinom. Ili nekim idealom Bruklina.

Pexels
Pexels

Možda bi Francuskinje trebalo da budu više nalik Amerikankama, možete da zaključite. Međutim, i u Sjedinjenim Državama se dešava reakcija protiv pokreta #MeToo: pre šest dana, istaknuta američka spisateljica Dafni Merkin (Daphne Merkin) napisala je proglas u Njujork tajmsu (New York Times) kada je optužila pokret #MeToo da pretvara mlade žene u „viktorijanske domaćice“.

Kao i mnoge njene pariske anti-#MeToo istomišljenice, Merkinova je dobrostojeća, belkinja, visoko uticajna. U svojoj knjizi Na ručku sa slavnima (The Fame Lunches), opisuje svoj stan iz studentskih dana kao manje od idealnog zato što je bio u „manje otmenom“ delu Njujorka (Upper East Side). Bez vratara?

Ipak, pokret #BalanceTonPorc je pokrenut istovremeno kad i pokret #MeToo, Sandre Miler (Sandra Muller), francuske novinarke iz Njujork Sitija. Iako su Amerikanke možda provele poslednjih nekoliko decenija zavideći svojim pariskim sestrama, Milerin pokret ukazuje na to da su Francuskinje u jednakoj meri pod uticajem američkih vršnjakinja. Možda je došlo vreme da žene sa ove strane Atlantika konačno odustanu od fantazije o francuskom idealu žene.

IZVOR: Quartzy