Čudnije od fikcije: pet književnih obmana
Pixabay

FOTO: Pixabay

Prevela: Tanja Marić

DžejTi Liroj

DžejTI Liroj je bio pseudonim Laure Albert, 35-godišnje spisateljice iz Bruklina koja je početkom 2000-ih napisala nekoliko knjiga, kratkih priča i članaka koji su dostigli ogroman uspeh zbog beskompromisnog izveštaja o životima ljudi poput narkomana, kamiondžija i prostitutki sa juga Severne Amerike.

Albert je stvorila egzotični identitet za Liroja, čiji su pratioci verovali da je transrodni tinejdžer pozitivan na HIV, koga majka nudi za novac na stajalištima za kamiondžije u Zapadnoj Virdžiniji.

Kako su „njegove” knjige dobijale na popularnosti, a on dobio kultni status, Albert je pitala svoju snaju da se pojavljuje u javnosti kao Liroj. Kada vidite slike lažnog Liroja sa naočarima za sunce i perikom, teško je shvatiti kako je bilo ko pao na to. Albert i tim saradnika su uspeli da održe obmanu nekoliko godina, uspevši da nasamare nekoliko poznatih poput Kortni Lav, Bilija Korgan, Širli Manson i Keri Fišer da ga prihvate u svoje živote.

Obmanu je na kraju otkrio Stiven Biči u članku iz 2005. godine u magazinu Njujork. Albert je okrivljena za prevaru 2007. godine za potpisivanje ugovora za filmsku adaptaciju jedne od svojih knjiga koje je napisala pod imenom Liroj.

Ja, Libertina

Verovatno jedna od najočiglednijih kritika sistema književnih odnosa sa javnošću i kritike, zvezda radija Njujork, Džin Šepard, otpočeo je svoju šalu 1956. godine u jednom od svojih kasnovečernjih emisija na radiju.

Iznerviran sistemom u kome se zahtevi za još neobjavljene knjige vide kao stvarna prodaja, želeo je da pokaže kako senzacija može biti stvorena veštački.

„Šta kažete na to da sutra ujutru svako od nas uđe u knjižaru i zatraži od prodavca knjigu koju svi mi znamo da ne postoji?” upitao je svoje slušaoce.

Odziv je bio fenomenalan. Ideje za naslov su pristizale i Šepard se odlučio za Ja, Libertina. Suočeni sa ogromnom potražnjom, zbunjeni prodavci su prosleđivali pitanja svojim nadređenima i uskoro je lažna knjiga zauzela svoje mesto na listi najprodavanijih knjiga Njujork Tajmsa. Šala je na kraju otkrivena, ali ne pre nego što je Ian Balantajn, iz Ballantine Books, naručio pisanje knjige gorenavedenog naslova da bi unovčio pomamu. Zarada je donirana u dobrotvorne svrhe.

Hitlerovi dnevnici

Prevareni najodvažnijom književnom prevarom u istoriji, novine The Sunday Times su objavile 1983. godine da se u njihovom posedu nalaze lični dnevnici Adolfa HItlera koji pokrivaju period čitavog rata. Nemački novinar Gerd Hajneman je tvrdio da je pronašao dnevnike, navodno izgubljene kada se blizu nemačko-čehoslovačke granice srušio Junkers transportni avion, u kome se nalazila gomila Firerovih ličnih stvari iz vremena kada je obitavao u Berlinu, 1945. godine.

Iako je nekoliko ratnih stručnjaka poput istoričara Hjua Trevora Ropera sumnjalo u autentičnost dnevnika, priča se da je vlasnik novina, Rupert Murdok, insistirao da novine objave vest.

Iako je bilo neophodno sprovesti nekoliko detaljnih analiza da bi se dokazalo da je u pitanju laž, oni koji su analizirali su kasnije ukazali na nekoliko očiglednih grešaka, kao što je nepravilna upotreba Hitlerovih inicijala, kao i činjenica da su svi dnevnici ispisani u formatu istovetnih jeftinih svesaka za vežbanje koje bi bilo teško nalaziti tokom godina. Sunday Times je branio autentičnost dokumenata dve nedelje pre nego što je odustao.

Šekspirovi radovi

Mišljenje o radu Vilijama Šekspira je 1796. godine nakratko promenjeno jer je tada pronađena hrpa dokumenata, uključujući nekoliko drama, koje je navodno napisao čuveni bard.

Shakespeare.jpg

FOTO: Wikimedia Commons

Advokatski pripravnik Vilijam Henri tvrdio je da je pronašao dokumenta u sanduku. Dokumenta su sadržala drame Vortigern i Rovena, Henri II, pa čak i Ispovest vere u kojoj Šekspir odustaje od protestantske vere. Veruje se da je sin autora i graver, koji je i sam bio opsednut Šekspirovim radom, lažirao dokumenta da bi zadivio oca. Kao što je to obično slučaj sa senzacionalnim otkrićima, stvari su se vrlo brzo otele kontroli i uskoro je pozorište Drury Lane planiralo produkciju Vortigerna. Produkcija je ismejana.

Kao što je bio slučaj sa Hitlerovim dnevnicima, veruje se da je pozorište sumnjalo u autentičnost drame, ali su svakako izgurali priču, verovatno da prodaju karte. Bez obzira na sve, Vilijam Henri je tvrdio do svoje smrti da su dokumenta autentična.

Osijanove priče

Džejms Mekfirson je objavio 1762. godine delo Fingal, Drevnu epsku pesmu u 6 knjiga, uz nekoliko drugih pesama autora Osijana, sina Fingala, prevedeno sa gelskog jezika. Ovo je trebalo da bude moderan prevod rada gelskog pesnika iz 3. veka.

800px-_Fran_ois_Pascal_Simon_G_rard_001.jpg

FOTO: Wikimedia Commons

Ovo je bila priča o buđenju škotskog junaštva koja je prenošena kroz generacije u nadasve netaknutoj formi koju je Mekfirson uspeo da zapiše i rastumači na svom putovanju planinama Škotske. Intelektualna elita Edinburga koja je uživala status Suštine Prosvetiteljstva slavila je rad škotskog pesnika želeći da parira civilizacijama Grčke i Rima.

Uticaj Osijanovog „rada″ koji je usledio ne može biti prenaglašen: neki tvrde da Mekfirson zapalio iskru romantizma, inspirišući pisce poput Getea, koji je preveo ovo delo na nemački. Priča se da je Napoleon nosio sa sobom u bitke kopiju Osijana, a da su ga u Britaniji hvalili Metju Arnold, Vilijam Blejk, Valter Skot i Elizabet Baret Brauning.

Na žalost, kada je upitan za izvor, Mekfirson nije bio u mogućnosti da pokaže dokumenta za koje je tvrdio da se nalaze u njegovom posedu. Neki su ga obeležili kao maštara, ali drugima je njegov rad – čak iako je samo mešavina svega – bio vredan sam po sebi, pa i kao primer usmenih predanja.


IZVOR: BBC Arts

Tanja smatra da šta zračiš, to i privlačiš!