Bonton za korišćenje mobilnih telefona

FOTO: Pixabay

Kako se sa korišćenjem tehnologije sve više krše dobri maniri, neki su počeli da stvaraju svoja pravila kako bi vaspitali korisnike malih ekrana.

Prošlog 14. februara, u bilo kom restoranu mogao je da se primeti po jedan trio za stolom „po poslednjoj modi“. Par plus jedan – tehnologija u vidu pametnih telefona. Mobilni telefon takođe ima rezervisano mesto za stolom, baš pored pribora za jelo, kao gost sa kojim se konsultuje i sa kojim se prisećamo najlepših trenutaka. Dolazak jela u mnogima može da probudi reportera ili gurmana, koji potom ustaju da bi fotografisali i slali fotografije istog trenutka na društvene mreže.

Prevoz u javnom saobraćaju je još jedno od onih mesta gde se obožava tehnologija. Skoro ceo svet je zadubljen u elektronske knjige ili ekran mobilnog. Ne raditi ništa ili posmatrati ljude smatra se skoro izazovom: „A ova, šta se desilo, što nema mobilni?“. Jedan čovek obučen kao panda na platformi čeka voz, ali niko ga ne primećuje. Jedna devojka uzvikuje svojoj koleginici „Vidi, medved!“, аli se odmah vraća malom ekranu. Čak i kod kuće, komunikacija se nastavlja, u mnogim slučajevima, digitalno. Tinejdžeri često pitaju roditelje preko WhatsApp-a kada im nešto treba, iako su zajedno u kući: „mama šta ima včrs za večeru?“.

Već postoje reči koje opisuju ovu groznicu koja nas udaljava od stvarnog sveta i menja našu urođenu sposobnost za komunikaciju. „Nomofobija“ je naziv za zavisnost od mobilnog telefona. Prema stručnjacima, strah da se ne ostane bez ovog aparata već može da se dijagnostikuje kao poremećaj velikog dela populacije, a da većina pogođenih nije ni svesna toga.

Termin phubbing, koji je nastao u Australiji i koji je, etimološki gledano, proizvod spajanja reči phone (telefon) i snubbing (potcenjivanje), odnosi se na čin ignorisanja nekoga kako bi se koncentrisalo na mobilnu tehnologiju, nebitno da li je to telefon, tablet ili laptop. To je aktivnost na koju ne deluju ni najosnovnija pravila ponašanja. Da li bismo počeli da čitamo knjigu ili novine usred večere sa prijateljima? Na to bi se gledalo sa osudom. Međutim, tehnologija izgleda izbegava osnovna pravila uljudnosti i lepih manira ili ih krši direktno, a da to nikoga preterano ne pogađa.

devojkatelefon_03_2017.jpg

FOTO: Pixabay

U restoranima: Da li mobilni ide sa desne ili leve strane tanjira?

Jolanda Peres, direktorka „Kuće bontona“ (Casa de Protocolo) u Madridu, gde se održavaju kursevi bontona, imidža i etikecije, smatra da: „Mobilni bi trebalo da ostane isključen u restoranima, na društvenim okupljanjima ili proslavama, osim ako se očekuje neki hitan poziv. U ovakvom slučaju bi to trebalo ranije najaviti, telefon staviti na vibraciju i potom se izviniti kada se javimo. Međutim, telefoni su, nažalost, postali deo naših života i ta želja da uvek budemo dostupni - poslovno ili društveno - čini da ne pružamo adekvatnu pažnju prijateljima ili porodici sa kojima smo se sastali da bismo proveli zajedno nekoliko sati“.

Sara Largo, direktorka „Vašeg savetovališta za imidž“ (Tu Asesor de Imagen) i predsednica „Španske asocijacije savetovališta za imidž i ličnih asistenata“ (Asociación Española de Asesores de Imagen y Personal Shoppers, ASEDAI), sa dobrim poznavanjem bontona dodaje da: „Činjenica da je mnogima nezamislivo da se povežu sa drugima, a da im ne pokazuju snimke ili fotografije uskladištene u njihovim pametnim telefonima, je veoma tužna i vrlo malo govori o ovim ljudima, kojima je potrebno da pribegnu trećem elementu da bi komunicirali sa ostalima. Ja sam veliki pristalica aktivne pažnje. Ako se sastajemo sa nekim, onda je to da bismo bili sa njim i posvetili mu naše vreme. Pored toga, prekidi zbog tehnologije čine da susret bude drugačiji, stvaraju drugačiju dinamiku, manje intimnu“.

Restorani širom sveta počinju da zabranjuju gostima da fotografišu hranu jer, kako navodi članak iz Njujork Tajmsa: „Fotografisanje za stolom skroz poremeti ambijent. Nemoguće je uživati u hrani ili u razgovoru dok blicevi blješte sa svih strana“. Najekskluzivniji lokali su bili prvi koji su se pridružili ovoj struji. U njujorškom restoranu „Momofuku Ko“ nije dozvoljeno slikati jela. Dejvid Čeng, poznati kuvar ovoga lokala, zabranjuje da gosti učine besmrtnim njegov čuveni foie.

Manje luksuzni restorani takođe se, malo-pomalo, priklanjaju filozofiji mobile free. Neki čak i predlažu određeni popust na krajnju cenu klijentima koji isključe svoje telefone, kao „Klub del progreso“ ili „Fifi almasen“ iz Buenos Ajresa. Razlog za ovo ima veze sa jednom studijom koju je realizovao jedan lokal iz Njujorka, koji je otkrio da je 2004. godine klijentu trebalo u proseku osam minuta da se odluči šta će da naruči, dok sada potroši 21 minut za istu stvar. Ranije je smeštanje za sto, jelo i ustajanje trajalo sat i pet minuta, dok sada prosečno trajanje ručka ili večere dostiže sat i 55 minuta. Uzrok ovog odlaganja pripisuje se mobilnim telefonima. Povremeno konsultovanje, pravljenje prikladnih fotografija, kačenje istih na društvene mreže i slanje prijateljima usporava usluživanje i promenu mušterija.

dopisivanje3_03_2017.jpg

FOTO: Pixabay

Sastanci i proslave: Kamera, akcija, snimaj!

Ukoliko se na žurkama i proslavama ne priča uvek i ako ima dosadnih trenutaka, proveravanje mobilnog je nešto što treba da izbegavate, isto kao i da se držite za telefon kao da će vam spasiti život, kako biste izbegli kontakt sa ljudima. Štaviše, mnogi privatni klubovi su već zabranili korišćenje ovog aparata unutar svojih prostorija.

Smrtni greh na žurkama i sastancima je taj kinematografski poziv koji se javlja kod nekih, preveden u želju da sve snime. Sara Largo je izjavila: „Mislim da će jednog dana ovo eksplodorati, jer se ljudi osećaju slobodnim da snimaju druge dok pričaju, igraju ili u toku raznih drugih aktivnosti, a da ne traže dozvolu niti uzimaju u obzir nečiju privatnost. Pretpostavljam da će se pre ili kasnije napraviti neki zakon koji će zabranjivati snimanje na javnim mestima, jer zdrav razum nije uvek onog kvaliteta koji se pretpostavlja“.

Često na ručkovima i porodičnim sastancima najmlađi deluju zadubljeni u svoje male ekrane, isključeni iz onoga što se dešava okolo. Prema Sarinom mišljenju: „To je problem vaspitanja. Roditelji bi trebalo da ograniče sate za telefon i da traže da ih isključuju za večerom ili tokom drugih zajedničkih aktivnosti. Deca oponašaju ono što rade odrasli i najvažnije je dati im primer kojim će se voditi“.

decacitelefon_03_2017.jpg

FOTO: Pixabay

Enrik Puđ Punjet, osim što je filozof, pripada i novoj urbanoj „grupi diskonektovanih“. Nema profile na društvenim mrežama i koristi stariji model telefona koji samo služi za pozivanje i primanje poziva, iako ima računar i pretražuje internet kod kuće. Njegova knjiga, „Velika zavisnost“ (La gran adicción), upozorava na stvarnost ograničenu na ono što se dešava na ekranima i predstavlja slučajeve ljudi koji su se odlučili da budu diskonektovani i koji su uspeli u tome. Jedna od opasnosti kada ste stalno povezani je, prema Enrikovim rečima: „Eliminisanje dosadnih, neispunjenih trenutaka, u kojima se, na prvi pogled, ne radi ništa, ali koji su veoma bitni jer nas pozivaju na samoispitivanje, razmišljanje. Oni su odmor za naš mozak i često su seme dobrih ideja, jer je prekomerna stimulacija ono što nas često blokira“.

Na poslu: Bez WhatsApp-a posle radnog vremena

„Kao što su u školama zabranjeni mobilni telefoni, na poslu bi trebalo da se primeni isto pravilo ili makar da se drži u nečujnom režimu ako dođe do nekog hitnog slučaja. Ali plašim se da nije uvek tako. Mnogi ih čak nose i na sastanke i proveravaju ih povremeno. Posledica svega toga je da stalno proveravanje malog ekrana utiče na produktivnost“, smatra Sara Largo.

Danas nije čudno kada neki šefovi ili rukovodstvo šalju poruke na WhatsApp-u svojim radnicima, van radnog vremena ili vikendom, da ih podsete na nešto ili da im zadaju zadatke. Prema Sarinom mišljenju, ovo je nešto što bi trebalo da se izbegava jer krši dva pravila: „WhatsApp bi trebalo da bude nešto privatno, mreža za priču sa prijateljima u koju ne treba da upadamo, osim ako nam ne dozvole. Što se tiče poruka posle radnog vremena, najbolje je ni ne otvoriti ih, jer ako to uradimo, mi već postavljamo sebi presedan za budućnost“.

Jedan od argumenata za diskonekciju je, prema Enriku Puđu, potreba da se napravi razlika između vremena za rad i dokolicu. „Prodaje nam se to da treba da budemo uvek pažljivi prema svemu, da primamo velike količine informacija, da budemo dostupni sve vreme i prisutni na društvenim mrežama. Živimo u jednoj vrsti ropstva-zavisnosti od tehnologije, sa obećanjem da će nas to učiniti uspešnim ili više takmičarski nastrojenim, ali, u stvari, mnogi veliki lideri nemaju profile ni na Tviteru, ni na Fejsbuku“.


IZVOR: El País