Autoritet i znanje protiv kreativnosti i veštine

Foto: Moj Pedijatar

Prevela: Aleksandra Bugarski

Jedna grupa ljudi tvrdi da je glavni zadatak nastavnika da prenese odrađeno znanje učeniku, dok drugi tvrde da je bolje da učenik ovlada veštinama, tj. da nauči kako se uči.

Prvi, koji su sebe nazvali „antipedagozima“ brane pojmove kao što su napor, zasluga, autoritet, disciplina, uslov i procena, dok drugi, poznati pod terminom pedagozi, iako među njima ima psihologa, sociologa i predstavnika drugih disciplina, smatraju da su predavanja postala zastarela i zastupaju „obrazovanje XXI veka“ s metodama u kojima se govori o motivaciji, kreativnosti, originalnosti, integraciji, usmeravanju i empatiji. Prvi govore o „učenju“, a drugi o tome da treba naučiti učenike da uče.

Šta ima smisla učiti, a šta ne?

Antipedagozi odgovaraju da je čvrsta kulturna osnova ono što će omogućiti učenicima da razlikuju šta je važno od onoga što nije. Pedagozi tvrde da je sadržaj bitan, ali da je najbitnije, za razumevanje sveta, koji se iz minuta u minut menja, imati razvijene strategije kako bi upravljali odgovarajućim oružjem. Drugim rečima, bolje od pamćenja liste vizigotskih kraljeva jeste znati kako je potražiti na internetu.

_veb_novinarstvo.gif

Dve knjige antipedagoškog karaktera, koje će uskoro biti u prodaji, oživeće plamen ove rasprave upravo kada ceo svet govori o potrebi da se postigne sporazum o obrazovanju. Prva knjiga je penzionisanog profesora instituta, Rikarda Morena Kastilja, čiji je prolog napisao novinar, pisac i saradnik El Munda, Arkadi Espada, nosi naziv „Zaplet neznalica. Kako su pedagozi uništili nastavu“. Druga, „Protiv nove nastave. Za nastavu baziranu na znanju“, je knjiga profesora srednje škole, Alberta Roja, čiji je prolog napisao pisac Antonio Munjos Molina.

„Pedagoška sekta“

Moreno Kastiljo optužuje „pedagošku sektu“ da je bukvalno dokrajčila javno obrazovanje u Španiji, širenjem u obrazovnom svetu „prazan jezik“, koji je pun pseudonaučnog žargona i buncanja koji umanjuje znanje.

„Opasnost ovakvog jezika je u tome što nam se može učiniti da pričamo o nečemu, kada zapravo ne pričamo ni o čemu. Ovaj žargon je posebno štetan, jer oni koji ga koriste imaju veliku moć i njima je uglavnom poverena obuka budućih nastavnika“, upozorava Kastiljo.

Alberto Rojo naziva pedagoge „šarlatanima“ i u tu grupu smešta Eduarda Punseta, pisca Paula Koelja ili gurua Ken Robinsona i brani tradiciju pred mehurom novog doba, kreativnošću i motivacijom, koji govori da su sva deca kreativna i da ih samo treba ohrabriti.

books_1012088_640.jpg

Foto: PixaBay

El Mundo je pitao desetak predstavnika pedagogije i antipedagogije: da li misle da bi bilo moguće doći do razumevanja i postići nečelni dogovor, kada se radi o pitanjima u kojima se ne slažu. Međutim, većina ispitanika odgovorila je da je skoro nemoguće da se dogovore o određenim pitanjima. Zašto?

„Teško je jer se, u stvari, govori o dva različita razumevanja ljudskog bića“, kaže Enrike Havijer Dies, profesor Fakulteta za obrazovanje na Univerzitetu u Leonu. „Postoje dva modela obrazovanja: jedan sa optimističnim pogledom, koji više veruje u čoveka i smatra da je dobar i drugi koji veruje da je čovek čoveku vuk. Ova borba se pojavila kada je Logse odobren i često izlazi na površinu. Lomse je otvorio Pandorinu kutiju i mnogo ljudi se priključilo bombardovanju pedagoga i psihologa. Kada je Hose Antonio Marina naručio belu knjigu nastavnika, nepoverenje je bilo upućeno ne samo ka učenicima, već i ka nastavnicima“, dodao je Dies.

Šta misli Marina?

Bela knjiga Marine je vatrenom predanošću i oštrom kritikom pokrenula revoluciju u obrazovnom svetu. Filozof kaže da sebe ne smatra ni pedagogom ni antipedagogom. U svakom slučaju, pripada „ozbiljnoj pedagogiji“ i smatra da patimo od epidemije loših inovacija.

„Mnogo gluposti stiže u učionice. Ne postoji dobra inovacija, ako nije ocenjena njena efikasnost. Mislim da ne treba pričati toliko o inovaciji kao najboljoj metodi poboljšanja u školi. Pedagogija dolazi iz psihologije i vrlo je ideološki obojena“, zaključuje Marina.

„Svi se slažemo da je trud potreban, ali dešava se da postoji nova ideja truda koja se zasniva na zasluzi. Plasiraju individualan i konkurentan sistem u kom je sva odgovornost na učeniku. Antipedagozi pripadaju eliti. Ima osoba, kao što je Antonio Munjos Molina, koje su išle u institute koje je pohađao mali broj učenika i veruju da obrazovanje treba da bude selektivna stvar kao i ranije, u kojoj samo dobri učenici imaju pravo na obrazovanje. Učenici loše napreduju, jer se dosađuju. Obrazovanje je više od knjige natrpane tekstom“, ističe bivša generalna direktorka Edukativne inovacije u obrazovaju u Andaluziji (PSOE) između 2004. i 2008. godine i jedna od pokretača foruma Sevilja za drugu edukativnu politiku.

S druge strane je Alisija Delibes, bivša zamenica ministra Ministarstva Prosvete autonomne pokrajine Madrid i autorka knjige „Velika prevara. Otmica zdravog razuma u obrazovanju“, koja žestoko kritikuje Organski zakon opšteg obrazovanja (Logse).

„Škola je stvorena da bi prenela znanje, a Logse je doveo u pitanje misiju škole da nauči učenike. U tome su sarađivali i pedagozi koji su smatrali da svi treba da uče isto“, izlaže Delibes.

Šta je autoritet?

„Oni ih uče, a mi se trudimo da učenici nauče i razumeju“, rezimira Bernal, koga Moreno Kastiljo kritikuje. Feito, koji se takođe pojavljuje u knjizi, kada se govori o autoritetu, ukazuje: „Autoritet je polisemična reč. Pre nego što se profesor pretvori u organ vlasti, važnije je pretvoriti ga u dragu osobu. Treba osvojiti srca učenika, to je ono što ja smatram autoritetom“.

questions_1328466_960_720.jpg

Foto: PixaBay

Enrike Havijer Dies kaže: „Postoji model u kom autoritet neće doći iznad učenika, nego ispod njih. Autoritet ne znači udariti rukom o sto. Ovaj model autoriteta je u stvari sudski model, koji se odražava na obrazovni sistem“.

Borba za moć

„Problem nije toliko u pedagozima, kao pojedincima, nego u tome da je prenos znanja podređen psihologiji i pedagogiji. Nastavnici se oslanjaju na odeljenja za usmeravanje“, kaže Hose Sanćes Tortosa, profesor filozofije u jednoj srednjoj školi u Madridu.

„Bitka koja se vodi iza svega ovoga jeste bitka za akademsku slobodu“, dodao je Oriko. „Ja ne želim da mi pošalju pedagoške inspekcije koje će da mi kažu kako da obavljam svoj posao“.

Pedagozi ipak insistiraju na tome da je nastava zastarela i treba da napreduje u istom ritmu u kom se društvo menja. „Ono što učimo sad, za pet godina će se promeniti“, ističe Sesar Kolj, profesor psihologije i obrazovanja na Univerzitetu u Barseloni i jedan od osnivača Logse.

„Ako bi jedan Marsovac došao sa Marsa, video bi da škola, na mnogo načina, ostaje zaglavljena u periodu industrijske ere. Na mom fakultetu promenili smo organizaciju časa i napravili smo krug, tako da svako može da učestvuje. Ne možemo da nastavimo sa modelom klupa, koje su nameštene u red, tako da učenik koji sedi pozadi vidi samo potiljak druga koji sedi ispred. Kreativnost i inovacija su ono što omogućava napredak ljudima. I napor je neophodan, naravno, ali smo protiv toga da učenike treba terati na uzaludan napor. U moje vreme smo učili napamet mnogo stvari koje smo „povraćali“ na testovima i kasnije zaboravljali“, ističe Enrike Havijer Dies.

Antipedagozi ne veruju u ovaj argument i brane vrednost učenja napamet, iako izaziva mnogo napora. Iako nije zabavno. Iako se učenici dosađuju i iako na kraju zaborave (ili bar tako izgleda) ono što su naučili. „Naučiti bilo šta zahteva napor“, kaže Moreno Kastiljo i smatra da, ako je strast za učenjem urođena kod ljudi, obrazovanje ne treba da bude obavezno zakonom.


Izvor: El Mundo

Aleksandra je uporna i tvrdoglava, a uživa u čitanju knjiga uz kafu i gledanju fudbalskih utakmica.