U kom pravcu se menja naše obrazovanje?
Pixabay

Prilagođavanje zahtevima modernog vremena i savremenijim teorijama obrazovanja donosi izvesne promene u školski sistem. Digitalizacija nastave, koja je u razvijenijim zemljama odavno uzela maha, otpočela je od 2017. godine i u školama u Srbiji. Interaktivne table i digitalni udžbenici postepeno postaju nova sredstva za učenje, a značajne novine se uvode i u kurikulum.


Pored tradicionalnih, nove generacije osnovaca pohađaće i nastavu iz tri nova predmeta (informatike i računarstva, tehnike i tehnologije i fizičkog i izdrastvenog vaspitanja), ali i projektnu nastavu, koja različite predmete dovodi u međusobnu vezu. Sa druge strane, srednjoškolsci mogu da biraju dva izborna programa sa liste ponuđenih u prvom i drugom razredu, i dva u trećem i četvrtom. Neki od novih predmeta su jezik, mediji i komunikacija, zdravlje i sport, umetnost i dizajn, ekonomija i biznis, savremene tehnologije...


Dodatni predmeti, pak, ne bi trebalo da previše opterete današnje đake. Akcentuacija ishoda, odnosno, primenjivih znanja i veština, koja je cilj postojeće reforme, usmerava ka eliminaciji „suvišnog“ sadržaja, prilagođavanju gradiva uzrastu učenika i njegovom preraspoređivanju. Postojeća reformska „čistka“, po svoj prilici, obuhvatiće i neke lektire sa dosadašnjeg spiska.

Photo by Lukas from Pexels
Photo by Lukas from Pexels

Velike promene u obrazovanju postepeno započinju svoj tok. Gde se, međutim, rangira  kvalitet školstva u poslednjih nekoliko decenija?


Jedan od pokazatelja izvesnih problema jeste činjenica da postoji velika potražnja za privatnim časovima. Dodatna pomoć se ne traži samo zbog jezika, fizike, hemije ili matematike, več i zbog teorijskih predmeta poput istorije ili geografije. Starije generacije se, sa druge strane, sećaju da je ova praksa bila znatno manje izražena u njihovo vreme.


„Prinuđeni smo da povremeno tražimo privatne profesore, jer suprug i ja nemamo ni vremena, a često ni adekvatno znanje da bismo radili sa svojim detetom” – izjavila je majka jednog srednjoškolca. Ona uviđa da je potreba za „kućnom” nastavom, generalno, u porastu: „Ne sećam se da su se privatni časovi toliko uzimali kada sam ja bila đak. Ako i jesu, manje se o tome govorilo. Išli smo na dopunsku nastavu u školi ako je bilo potrebe za njom.” 


Ona primećuje da znanje današnje dece ne počiva na čvrstoj osnovi: „Možda se ranije učilo temeljnije, sa više discipline. Na primer, ja se i dalje sećam mnogih stvari iz školskog gradiva. Gledajući svoje dete, imam utisak da se danas sve radi nekako površnije.” 

Sa druge strane, često se nezvanično govori i o opadanju kriterijuma ocenjivanja. 

„Tačno je da su nam kriterijumi dosta opali“, potvrđuje učiteljica Dragana Maravić. „Tačno je i da se danas više uči za ocenu, nego za znanje. Ocena je bitna i deci i roditeljima. To je nekad davno u mnogo manjoj meri bio slučaj“.

Ona se osvrće i na  loše rezultate naših učenika na  PISA testovima: „Kod nas malo ima funkcionalnog znanja. Naši učenici ne pokazuju dobre rezultate jer ne umeju da primene neka znanja u praksi. Godinama se više išlo na teoriju i učenje napamet, sad se pokušava da se to negde promeni. Mislim da se nalazimo u nekom periodu tranzicije i da je za rezultate potrebno vreme.”

Photo by José Alejandro Cuffia on Unsplash
Photo by José Alejandro Cuffia on Unsplash

Iako nedostatak funkcionalnog znanja nastoji da reši trenutna školska reforma, čini se da postoje i drugi problemi. Za nezavidan kvalitet znanja, prema mnogim mišljenjima, kriva je i savremena tehnologija: „Deci je danas sve dostupno: televizija, telefoni, računari... Preplavljena su informacijama koje su nebitne ili koje nisu za njihov uzrast. Sa druge strane, manje im se čita i ne znaju neke osnovne stvari“, ističe učiteljica Dragana.

 

Sa njom se slaže  Svetlana Đorđević, profesorka fiksne protetike, koja za naš portal izjavljuje:  „Tužno je koliko danas deca ne vole fizičko, što nemaju snage da potrče, što se sve manje igraju, što gube na kreativnosti. Umesto toga provode vreme na svojim telefonima. Nekad su vrednosti bile drugačije, nastavnici više poštovani i stoga više motivisani, društvo i informacije na višem nivou, i kvalitet je dolazio do izražaja.“


Photo by Lukas from Pexels
Photo by Lukas from Pexels

Od starijih generacija često možete čuti i o tome kako su škole imale ozbiljniju i raznovrsniju ponudu sekcija, što je bio dobar način da se deca „sklone sa ulica“ i razvijaju svoju kreativnost. 


Danas sekcije i nisu toliko zastupljene, i po svemu sudeći, zavise od opšte školske klime ili entuzijastičnih pojedinaca. Profesorka Svetlana, međutim, smatra da je problem i u učeničkom interesovanju: „U mojoj školi ima dosta sekcija ali je jako teško motivisati decu. I sama vodim planinarsku sekciju i bavim se humanitarnim radom kao i upoznavanjem učenika sa osobama sa invaliditetom i njihovim potrebama. Mnogo volje, odricanja i vremena je potrebno odvojiti da bi se deca pokrenula.“


Evidentno je da se obrazovanje u Srbiji trenutno nalazi na prelazu između više teorijskog i više funkcionalnog. Porast potrebe za privatnom nastavom, insistiranje na visokim ocenama i slaba motivisanost učenika – krajnji su alarm da je nešto potrebno promeniti


Promene su svakako otpočele. Da li je planirana reforma, međutim, dovoljna da kvalitet obrazovanja podigne na viši nivo, ili problem takođe treba tražiti i u preteranoj upotrebi tehnologije, kao i u generalnom padu vrednosti – ostaje otvoreno pitanje.