Da li biramo da biramo?

FOTO: SMSS

Neću vam govoriti o slobodi volje i o tome koliko su naši izbori ograničeni, jer je to samo po sebi veoma duboka tema i, na osnovu svog iskustva, mislim da svet nije spreman na tolike, iznenadne, dubine. Možda će biti spremniji u sledećem članku (smeh). Ovde ćemo ćaskati o tome kuda naši izbori vode. Da li se naš izbor grana ka širokim bulevarima ili nas vodi u slepu ulicu?

Svaka odluka ima neku posledicu, bilo ona pozitivna ili negativna. Međutim, nije im jedina odlika to da li su dobre ili loše, već i to da li dalje vode nekuda ili nas ostavljaju tu gde smo sad. Koliko smo spremni da gledamo ka sutra toliko ćemo imati više mogućnosti, jer će naš razum automatski detektovati karte u više pravaca. Obično imamo viziju o tome šta želimo da budemo kada porastemo i idemo ka tome, a ono što se usput dešava je samo ono što nam se dopada. To je sve lepo dokle god smo pod roditeljskim krovom i dok ti roditelji dobro zarađuju, a naš sistem za samoodržanje je zakržljan. U tom slučaju, čak i ako ne uspete da postanete ono o čemu ste maštali i uostalom, ka čemu ste išli, ništa strašno, malo ćete se razočarati, zatvarati u svoju sobu, jesti čokoladu do ponoći, a od ponoći sladoled i to je to. Međutim, ništa u priči o životu sa zakržljalim sistemom za samoodržanje, pod krovom roditelja koji dobro zarađuju nije izvesno. Neću da zalazim u tamnu stranu priče o promenljivim uslovima života, ali nadam se da znate da takva mogućnost postoji. Bar je moguće da vam onaj sistem ipak proradi i u nekim godinama poželite da sami sebe održavate/izdržavate. U takvoj mogućnosti, ako ne ostvarite jedini cilj ka kom ste težili, nećete samo očajavati, već ćete se bojati za one stvari za koje se boje veliki. Zašto? Idući ka ostvarenju jedne mogućnosti, gubite svaku alternativu, a gubeći jedinu mogućnost, izmiče vam se tlo pod nogama.

web_novinarstvo_3.jpg


Recimo, danas popunjavate listu izbornih predmeta od kojih vam jedan, doduše, dosadan, omogućava da u budućnosti budete kvalifikovani za određeni posao (koji je, da se razumemo, sasvim u redu), a drugi vam ne nudi nikakve kvalifikacije, već vam samo pruža satisfakciju zato što je materija zanimljiva. U redu, ne morate danas da želite taj posao koji ovaj predmet omogućava, ali zamislite sledeću situaciju: Ja sam pohađala taj predmet, vi niste. Otvara se konkurs za dva radna mesta – jedan je onaj za šta ja jesam kvalifikovana (a vi niste, jer ste išli na onaj zanimljivi predmet), a drugi je utovar i istovar robe. Pretpostavimo i to da nismo u situaciji da biramo nezaposlenost. U takvoj situaciji, ja mogu da biram koji ću od ta dva posla, a vi ne možete, imate samo jednu mogućnost. Dakle, ja sam tada birala da mogu da biram, a vi ste birali da ne birate, koliko god to jezički zvučalo paradoksalno, u praksi se pokazalo kao ispravno tvrđenje.

Sa ovom tematikom je usko povezan fenomen ljudi koji idu linijom manjeg otpora. Svi to radimo. Ne uvek, odnosno, ne u svakoj situaciji, ali to radimo kad god imamo mogućnost za to. Još uvek nismo svesni da to ponekad može da nam se obije o glavu. Nismo svesni da uljuljkanost današnjeg trenutka možda neće da se prenosi u budućnost i upravo ta nesvesnost je odgovorna za to što mi ne razmatramo šta to biramo onda kada biramo. Da li današnji izbor nosi sa sobom u budućnosti račvanje ili to nam je što nam je. Retko kada razmišljamo o pravcima odluke, uglavnom na umu imamo samo da li su te posledice dobre ili loše po nas.

Ne pristajte na zastarelu priču da postoji samo jedan put, zato što ni tlo više nije kao tada kada je ta priča nastala.

Čitamo se u drugom delu tumačenja naslova!