Život po žicama viole

Ovo je rečenica koja mladog violistu Đorđa Milanovića vodi ka ostvarenju njegovih ciljeva. Đorđe se od malena bavi muzikom. Učestvovao je na raznim koncertima, festivalima i takmičenjima (Festival “Otvorena školjka”, “Zlatno zvonce”, “Muzički tobogan”, Koncert studenata Fakulteta umetnosti u Nišu, Svetosavska akademija...). Njegova ljubav prema violini, a kasnije i violi, ga nije napuštala, čak ni posle saobraćajne nesreće koja ga je ostavila sa velikom povredom ključne kosti. Svakodnevnim vežbanjem i instrajnošću, Đorđe je danas na trećoj godini niške Muzičke akademije i jedan je od najpoznatijih violista u Srbiji.

Odakle potiče tolika strast prema violi i muzici?
Ljubav roditelja prema dobroj muzici verovatno je na mene imala presudan uticaj. Kada je kvalitetna muzika deo nečijeg okruženja od samog rođenja, od ranog detinjstva, kada muziku imate u genima, kada vas neko uspavljuje pesmama, kada neko vaše dečije nestašluke "leči" muzikom, počinjete i sami u svemu da čujete muziku, da je pevušite i u muzici počinjete da tražite mir, zabavu, razonodu... Nesvesno se prepustite muzici, ona se useli u vaše biće i postane strast. Počeo sam da pevam i javno da nastupam veoma rano, pa sam shvatio da muzika znači i putovanje i druženje. Rano sam krenuo u muzičku školu, sa nepunih 5 godina - tada je muzika za mene značila osamostaljivanje, sazrevanje i odgovornost. Moja interesovanja su se širila: pevanje, violina, orkestarsko muziciranje i na kraju viola - predivan instrument koji me je opčinio lepotom svog mekog i baršunastog zvuka. I naravno, moram da pomenem izuzetnog profesora, druga, čoveka, profesionalca - Ivana Brkića, pored kog sam zavoleo violu i mnogo naučio o muzici, ali i o životu.

Kakvu ulogu tačno ima viola u tvom životu?
Viola je učinila da svoj život živim "među javom i med snom" - odnosno, kroz nju se prepliću java i san. To, u stvari, i treba da bude život. Racionalni deo odnosi se na fakultet, sate vežbanja, moje buduće zanimanje, ali, viola mi pomaže da otkrijem onaj tajnoviti deo svoga života. Pre svega, pomaže mi da otkrijem sebe, svoja razmišljanja, svoje planove, svoj muzički izraz. Viola je moj balans između onoga što se mora i onoga što se može. Viola mi pomaže da izvučem najbolje iz sebe. Viola me vodi kroz svet, ali bukvalno. Sa violom putujem iz mesta u mesto, upoznajem gradove, ljude, tradiciju, kulturu... Sa violom u rukama spreman sam da krenem u nepoznato. Prestao sam da planiram. Čovek stalno nešto planira, a život protiče između toga. Čar nepoznatog ne sme nikada da se izgubi, jer život je nepoznanica koju stalno treba otkrivati. Viola je moj poziv koji nikada neću doživljavati kao posao, već kao jednu veliku avanturu.

Šta si sve prošao da bi došao do ove pozicije gde si sada?
Moram prvo da sagledam koja je to pozicija gde se sada nalazim.
Sada muziku razumem na racionalnom i iracionalnom nivou. Imam svoj lični doživljaj muzike koju sviram, a to znači da imam i šta da dam. Neopisivo je zadovoljstvo kada u očima ljudi vidite da ste im nešto dali, da ste uspeli na njih da prenesete lepotu muzike koju svirate. To je znak da su se rad, trud i posvećenost isplatili! Ipak, ja sam student. Ja još uvek učim i moram još mnogo da učim, jer je muzika neiscrpna. Svako delo je novi izazov, svaki muzički žanr je novi izazov, svaki nastup je novi izazov. I srećan sam što sam to shvatio i prihvatio svim svojim bićem. Šta sam sve prošao do ovog saznanja? Bilo je mnogo toga.
Kao četvorogodišnjak bio sam interpretator dečijih pesama, nastupao sam na dečijim festivalima u najvećim dvoranama (SPENS, Sava centar, Dom sindikata, Narodno pozorište...), snimao TV emisije. U petoj godini već sam bio đak škole za muzičke talente "Horeum Margi" u Ćupriji. Osnovnu školu sam završio sa 13 godina, jer sam učio po ubrzanom programu. Srednju muzičku školu i gimnaziju završio sam u Kragujevcu. Bio sam na Letnjoj internacionalnoj muzičkoj Akademiji u Lenku, u Švajcarskoj i završio majstorski kurs kod profesorke viole - Silvije Simionesku. Bio sam i polaznik pripremne godine na muzičkoj akademiji u Bazelu. Sada sam student treće godine Fakulteta umetnosti u Nišu. U NIŠU!!! To sa ponosom ističem, jer volim svoj fakultet, svoje profesore, svoje kolege i drugove, volim Niš, volim Srbiju!!!

prof_odevanje_2013.jpg

Da li si ikada pomišljao da odustaneš od muzike?
Od muzike nikada ne bih mogao da odustanem! Ona je duboko usađena u moje biće i svuda je oko mene. U svemu čujem muziku. Nebrojeno puta mi se dogodilo da zvuk koji čujem spolja, ponovim u glavi i da tačno definišem visinu i trajanje zvuka koji sam čuo. Muzika prati sva moja osećanja: moje radosti, razočaranja, tugu.
Ne, nisam pomišljao da odustanem od muzike, ali jesam pomišljao da odustanem od Muzičke Akademije i da se muzici posvetim na neki drugi način - kao producent za obradu zvuka. Ipak, to me je kratko držalo. Dešavalo se u onom periodu kada sam lutao, tražio sebe, a onda sam jednostavno shvatio da sam dobar na svom terenu i da nema smisla ići protiv sebe. Jedno je kada kao instrumentalista proizvedete ton i muziku, a nešto sasvim drugo je sedeti za miksetom i obrađivati zvuk. Ovo prvo je mnogo lepše! Ovo drugo se može naučiti i raditi kao hobi.

69722_1717716911109_1097063_n.jpg

Da li je još neko, sem tebe samog, zaslužan za mesto na kom si danas?
Čovek u životu ništa ne može sam. Mnogima dugujem zahvalnost što su mi pomogli i još uvek mi pomažu da se razvijam kao ličnost i kao umetnik. Pre svega dugujem svojim roditeljima koji su me odnegovali, usmerili, razumeli i podržali. Svojoj sestri Đurđi koja je uvek uz mene, koja me hrabri kad posustanem i koja čuva sve moje tajne.
Zahvalnost dugujem svim svojim profesorima - čak i onima koje nisam baš mnogo voleo (a bilo je i takvih). Moram još jednom pomenuti profesora viole Ivana Brkića i svoju sadašnju profesorku viole, Vesnu Rilak Stanimirović. Njih dvoje su najviše zaslužni za moj uspeh na polju muzike. Oni su me naučili da volim muziku! Bez ljubavi prema muzici, talenat i rad ne bi mnogo vredeli. Muzika nije obaveza! Muzika je lepa tajna koja treba da se otkrije.
Zahvalnost dugujem i Jovanu Adamovu, dirigentu i kompozitoru, koji mi je nesebično poklonio svoje pesme i pomogao da kao četvorogodišnjak postanem poznat u svetu dečije muzike. Zahvaljujem se svima, a najviše onima koji su verovali i dalje veruju u mene!

Kako reaguješ na negativne komentare koje ti ljudi ostavljaju ispod video snimaka na tvom youtube kanalu?
Imam pozitivno mišljenje o stručnoj muzičkoj kritici, u smislu neophodnog suda i procene. Muzička kritika koja je utemeljena i koja ne podilazi ničijim ukusima i interesima uvek je korisna, pa makar bila i negativna, ali postoje i “kritičari” koji komentarišu iz dosade i iz hobija, bez kritičnog stava. Ti komentari su obično plasirani od strane “dežurnih hejtera“. Takve komentare obično brišem!

Koji su tvoji planovi za budućnost?
Muzika je moja budućnost! To je sasvim izvesno. Završiti fakultet i nastaviti usvršavanje na postdiplomskim studijama, to su vremenski bliski ciljevi. Veujem da ću na tom putu dostići i onaj najviši cilj, a to je da svoju interpretaciju dovedem do tog nivoa da na publiku prenesem baš ono što je kompozitor želeo svojim delom. To je ono što se vidi u očima publike i to je najveća potvrda. Muzičar mora da bude veoma pošten prema sebi i muzici. Cilj mi je da postanem solista, ma kako to neskromno zvučalo u ovom trenutku. Ne bih mogao život da provedem kao orkestarski izvođać, jer bih izneverio svoj osnovni motiv - da kroz muziku otkrijem i izrazim sebe!

Šta bi porućio mladim muzičarima?
Mislim da sam to več rekao: Muzika nije obaveza! Muzika je tajna koju treba otkrivati... Muziku treba voleti i ta ljubav muzičare vodi putem napretka i uspeha. Kad mornar kreće na pučinu, on s ljubavlju razmišlja o čudesima mora, o lepoti talasa i plavetnila... On vapi za pučinom! To mu daje snagu za borbu koju će voditi na brodskim daskama, sa mornarskim čvorovima, olujama. Tako je i sa muzikom!