ZAGREB - Novogodišnja depresija

U 2014. godini imao sam 2 želje. Za prvu sam 100% bio siguran da se neće ostvariti, a za drugu 90%. Poslednjeg dana leta neko čudo se desilo i ova prva se ipak ostvarila. Sredinom decembra, okolnosti su se na vrlo realnom i visokom nivou pokrenule da se i ova druga želja ostvari, ali na kraju se naravno NIJE ostvarila. Kako kod mene kombinacija crnog i belog nikada ne rezultira sivim, već crnim ... u ovu novu godinu ušao sam obojen osećajem poraza, obeshrabrenosti i fundamentalnog nespokoja koji mi je do danas već postao pomirljivi deo karaktera. Odustao sam od traženja mu leka što me je diskretno začinilo ogorčenošću i spontano mi nametnulo novu životnu mantru Mrzim ceo svet koju sam sa osećajem katarze i blage slasti destruktivnog prepuštanja apatiji, besomučno u sebi ponavljao nebrojeno puta dnevno. Takvog raspoloženja krenuo sam jednog jutra za Zagreb.

Autoput monoton, ulaza u Novi Zagreb siv, širi centar pust i uspavan. Činilo mi se kao da sam se vozio skoro 5 sati, a da nigde nisam otputovao. Gledao sam kroz prozor automobila tražeći intrigu i osećaj daljine, ali pojmila mi se jedino susnežica, hladnoća i već viđeni arhitektonsko-urbanistički obrazac. U povećoj ulici koja se od centra pruža ka istoku grada, skrenuo sam pored DM radnje i ušao u prizemlje jedne zgrade. Da ljubazna minijaturna devojka na recepciji, sa kapom do pola očiju, nije koristila reči Bok i Kužiš, pomislio bih da se nalazim negde na Zvezdari. Hostel je bio čist, prostran, moderan i prilično praznjikav. Odmah sam znao da je to dobro mesto za mene. Bez žurbe i kao da namerno pravim spore pokrete ... pao je mrak dok nisam izašao u prvu šetnju. Uvek sam govorio da neću putovati tokom zime, čime sam samo potvrdio nestalnost principa i odsustvo imperativa kada su bilo kakva inicijativa, akcija i kretanje u pitanju. Na kraju raspoloženje odigra presudnu ulogu, a destinacija i godišnje doba ostanu na piunskoj poziciji u procesu realizacije putešestvija. Želeo sam da novogodišnja inhibicija popusti, a stanje nepokreta poprimi barem naizgled dinamičniji oblik dok eventualno ne nestane. Puste želje! Imao sam zimske dugačke gaće ispod pantalona, mapu u ruci, hrvatsku valutu u džepu i muziku u ušima. Time sam sve što sa sobom nosim i čega ne mogu da se oslobodim zavarao udobnošću u pokretu i započeo pohod na Zagreb.

p><p><p style=Vreme je bilo hladno ali suvo, što mi nije smetalo. Ulica nije krila nijedno iznenađenje, čak ni kada je u jednoj tački mahom pravolinijskog kretanja promenila naziv iz Maksimirske u Vlašku. Nakon kratkog hodanja, samo jezgro gradskog centra pojavilo se preda mnom. Gomila kaldrmi međusobno izukrštanih i udruženih srednjovekovnim konceptom, koje siguran sam nekada nekome mogu i dah oduzeti zavisno od trenutka, ali i od prethodne geografske pozicije sa koje je doputovao. Glavna katedrala stoji na ravnoj betonskoj ploči kao jedan od simbola grada koji je tu ulogu opravdavao jedino na nivou opšteg mesta koje se provlači kroz priče koje su, siguran sam, rezultat mlakih utisaka. Meni se dopalo što iako arhitektonski vrlo jednostavan, centar Zagreba ima svoju širinu i decentralizovanu notu. Ne vrti se sve oko samo jedne ulice. To je mozaik parcela i trgova među kojima se u jeku novogodišnjih praznika, na moje iznenađenje, širio miris hrane koji je dolazio iz drvenih kućica gde su se prodavale razne vrste kobasica i kuvana vina. U jednoj od brvnara radila je devojka upadljivo lepog osmeha, kose i manira. Lako joj je pošlo za rukom da mi proda Čak Noris kobasicu u kifli. Da, tako se zvao specijalitet večeri. U ponudi je bila i druga varijacija na kobasicu pod nazivom Brus Li, ali za istu se nisam odlučio. Nekoliko izloga je prazno i zapušteno usled, pretpostavljam, nerešenog vlasničkog pitanja, ali jedan se izdvojio i uspeo da kompenzuje neestetizovane suparnike. Naime, burad prepuna gumenih bombona mamila su prolaznike unutar tog rinfuza. Ugledao sam kameru u uglu, ali nisam mogao da odolim riziku i na izlazu sam ćapio jednog plavog delfina. Bila je to najveća gumena bombona u mom dosadašnjem iskustvu sa gumenim bombonama. Posebno mi je bila slatka jer je nisam platio.

p><p><p style=Na severu Zagreba nalazi se planina Medvednica koja ceo grad drži pod velom blage misterije. Kada smo tog jutra ulazili u grad, video sam padine i vrhove negde u daljini, a opet bluzu ... što me je podsetilo na Sofiju koja se nalazi u podnožju Vitoše. (Važno mi je da naglasim da je, uz dužno poštovanje, to bila samo površna asocijacija i da je Sofija ipak mnogo fascinantniji grad.) Na mapi Zagreba, može se videti gomila ulica kako se pružaju u pravcu planine. Stihijski sam krenuo jednom uzbrdicom koja je uskoro potvrdila tezu prethodno spomenute misterioznosti. Bila je potpuno mračna i strma, a sa svakim korakom se dodatno sužavala. Kao u priči o Alisi iz zemlje čuda, pomislio sam da možda od onog gumenog delfina naglo rastem i da mi se zato ulica na svojoj sredini čini mnogo užom nego što je bila u podnožju. Ipak, objašnjenje je bio trotoar koji je u jednom delu nestao, pa su retki automobili prolazili bukvalno pored samih vrata i fasada. Čuda se ne dešavaju ni kada su mnogo potrebnija. Nigde nije bilo žive duše, samo prigušena ulična svetla ... što je pomalo razbilo moju ravnodušnost. Plašeći se da ću u nastavku ugledati zeca kako trči sa budilnikom u rukama ili gusenicu koja puši nargilu, skrenuo sam desno gde se neočekivano pojavila kućica sa hrvatskom zastavom a ispred nje neka crkva. Bio sam siguran da sam se izolovao, a ipak sam nabasao na turistički atraktivan deo grada. Zaključio sam da sam uz sav trud, ipak lenj i neinspirisan i da neće biti neka šteta ako se vratim u hostel. Napravio sam krug od čak 5 minuta šetnje i istripovao se da sam iznenađen što nisam previše odmakao. Spustio sam se niz neke stepenice i izašao u ulicu odakle sam na korak od sebe video trg koji sam prethodno napustio.

p><p><p style=U hostelu me je dočekao momak podjednako izbalansiranih crta ljubaznosti, urbanosti i profesionalnosti kao i njegova koleginica iz dnevne smene. Zapravo, kada malo bolje razmislim, sličan utisak ostavio je konobar u restoranu, nekoliko ljudi na ulici i naravno ona devojka zbog koje sam čak i kobasicu pojeo, a to je jedna od poslednjih varijacija na obrok za koju bih se odlučio. U sobi su bili dvoje Azijata, par za koji sam insajderski saznao da su tu već danima i da jedva da su napustili hostel. Ironično sam ih pitao da mi kažu da li im se dopada Zagreb jer tu su duže od mene i sigurno su ga dobro upoznali, a iz medveđeg polusna usledio je odgovor koji je zvučao Je it iz super, vi et fiš. Nakon insistiranja da mi ipak pojasne na šta misle, ispostavilo se da su samo jedan dan izašli do nekog restorana gde su jeli ribu koja im se dopala i da je zbog toga Zagreb super. Dok sam se spremao za spavanje, u sobu je ušla još jedna kosooka devojka koja se bez trunke dvoumljenja popela na svoj krevet i preko posteljine legla u čizmama i odeći u kojoj je provela dan. Kako je sa pripadnicima iste rase pričala na engleskom, pitao sam je zašto im se ne obraća na maternjem jeziku. Odgovorila mi je da su oni iz Južne Koreje, a ona iz Kine.

Moj krevet je bio jedan od najudobnijih u hostelu ikad. Sklonjen u ugao, opkoljen i izolovan, sa belom zimskom posteljinom. Nakon tuširanja vrelom vodom i hladnom završnicom, uvukao sam se pod jorgan i prespavao kao u svemirskoj kapsuli. Ujutru su cimeri spavali snom čvrstim kao da nisu ljudska bića, kao da su inventar koji se odatle pomeriti neće barem dok ne prođe prva polovina dana ili dok se neka viša sila ne umeša. Odlučio sam da ne otvorim samo oči, već i srce i da Zagrebu dam šansu isto kao što sam i skoro svim ostalim istočnoevropskim prestonicama pre njega. Vratiću se staroj dobroj strategiji, otkrivanju prizora van centralnog gradskog jezgra.

p><p><p style=Nekoliko minuta pešice od hostela nalazio se park Maksimir koji je već na ulazu, iako prekriven snegom i bez trunke zelenila, delovao kao oaza. Jezera su sa svojih poluzaleđenih površina reflektovala tamno sivu boju, što je u simbiozi sa ogoljenjim granjem iz okruženja podsećalo na apokalipsu. Tako jadan, bespomoćan i tužan, taj pejzaž ipak je bio spokojan u svom „najmrtvijem“ izdanju. Njegova smrt nije konačna. To je trenutna propast koja udobno čeka na izvesnu regeneraciju i progres. U pitanju je krug u kom se po prirodi prirodnog procesa sve događa redosledom i bez preskakanja. Odmaralo me je fiksiranje ledenosti vode i flore... bez talasanja površine, patkica i vegetacije, surovo realna slika jedne od faza kroz koju priroda prolazi. Saosećao sam se i bio zahvalan na solidarnosti. Trn u oku bi mi bio da sam video probuđenu i živu sliku ispred sebe.

p><p><p style=Na kraju najveće staze nalazi se brdo sa crkvom, a u neposrednoj blizini skalamerija od gomile gvožđa koje obrazuje mozaik pravougaonika. Iako je za mene izgledala kao sprava za pentranje koja bi mogla zameniti teretanu na otvorenom, bila je to umetnička instalacija koja kada se pogleda sa određene distance pod određenim uglom, formira oblik koji je zapravo iluzija. Tako su mi barem rekli momci koji su stajali ispod. Bili su podjednako uljudni, prijatni i jasni u ophođenju, kao i svi ostali ljudi koje sam sretao u Zagrebu. Nisam želeo da tražim ugao pod kojim ću ugledati iluziju. Nije bio pravi trenutak. Čak i da jeste, koja je uopšte poenta demaskiranja iluzije. Ako već postoje i ako ih neko namerno stvara, neka zauvek ostanu dosledne svom značenju. Bilo je kasno poslepodne, a odjednom se pojavilo sunce pred sam suton zimskog dana. Apokaliptično granje dobilo je narandžastu pozadinu, što mi je potvrdilo tezu o udobnosti i trenutnosti mrtvila. Iza debelih slojeva oblaka koji su suzbijali svetlost, sunce nije moglo da sija punom snagom, ali je poslalo jasnu poruku da je prisutno i da ga ništa ne može učiniti nevidljivim. Znao sam da to nije iluzija, već stvaran prizor lepote dopunjavanja odvojenih entiteta čija simbioza rezultira procvatom i životom.

p><p><p style=Sledeća stanica bio je Novi Zagreb. Ne znam da li sam ovim opažanjem otkrio toplu vodu, ali kako sam poslednjih godina mahom putovao Istočnom Evropom, primetio sam da većina prestonica ima stari i novi deo koje deli reka. I uvek se ponavljaju slični obrasci – s druge strane reke dominiraju šoping centri, poslovne zgrade i stambena naselja dominantne socijalističke arhitekture. Tramvajem sam se vukao mnogo duže nego što sam očekivao. Svaki semafor je bio uporan a saobraćaj spot, isto kao kada sam u Rigi leta 2013. godine iz bajkovitog centra koji čuva UNESCO, krenuo tramvajem preko reke Dagve u drugi deo grada da gledam stambene socijalističke kvartove. Mrak je bio skoro pa potpun kada sam prelazio most preko Save. Žali Bože taj kanal koji nosi epitet reke. Častiću je ako kažem da je široka 50 metara. Veće dimenzije je obala koja obrazuje ravne površine sa obe strane prekrivene belim prekrivačem. Kada sam googlovao Zagreb, pojavila mi se slika zelene obale pored tog pokušaja reke, što mi se učinilo pedantnim i originalnim rešenjem. Nigde betona niti splavova, samo ravan travnjak. U daljini je bila magla, ali nedovoljno gusta da sakrije solitere. Sišao sam na stanici ispred nekog tržnog centra i ušao unutra, ni sam ne znam zašto. Šoping centre koristim jedino da se poslužim WC-om i besplatnim WiFi-jem. Mada, ponekad se u tim hramovima potrošačkog društva stvore uslovi da slabosti lakše izbiju na površinu. Konkretno, ovaj put sam odredio dalji pravac kretanja i kupio kesicu gumenih bombona koja je nestala pre nego što sam i stigao da percipiram da jedem njen sadržaj. Sećam se samo osećaja tuge kada sam shvatio da je kesica prazna. Svi štrumfovi su iznenada nestali. I to nije bila jedina slabost koja je upravljala mnome. U Zagrebu sam bio pravi ja. Možda malo manje ono što jesam, ali 100% ono kakav jesam. Ako razlika uopšte postoji. Pisac ipak zna šta je hteo da kaže.

p><p><p style=Ulice su široke, prostrane i opet prigušenog svetla. Učinilo mi se da je sve preglednije nego na Novom Beogradu, većih dimenzija, a da zgrada ima neuporedivo manje, pa mi je sve delovalo razuđeno ... usamljeno. Hodam skoro 10 minuta stazom koju više metara zemlje deli od ulice velike poput autoputa, a sa druge strane ne vidim ništa. Samo neko drveće i potpuno neiskorišćenu parcelu. Skrećem levo i i dalje ništa. Samo neka pitoma divljina. Ta ulica zvala se Islandska, a sledeća u koju sam produžio Ukrajinska. Ko bi ostao ravnodušan prema tako egzotičnim nazivima i ko ne bi poželeo da prošeta tim ulicama. Čak i po mraku, čak i ako ih ne obeležava nikakva znamenitost. Ipak, u toj šetnji pratio me je prvi put osećaj uzbuđenja od kada sam stigao u Zagreb. Znao sam da se nisam uputio ka tom delu grada, da bih isti napustio potpuno ravnodušan i manje nadahnut. Đavo mi nije dao mira, pa sam iz Ukrajinske skrenuo ka manjim ulicama i stambenim kvartovima. Slike takvih naselja i zgrada utisnute su u moje iskustvo toliko puta do sada, više nego što bi bilo ko i pomislio, ali ipak svaki put ne mogu a da im se ne vratim. Jače je od mene isto kao i požuda za gumenim bombonama. U gomili solitera falusnih oblika, jedan se posebno izdvojio svojom visinom. Inspirisao me je da ga slikam kako bih imao uspomenu na to što sam Zagrebu dao šansu i što se na svu onu moju nepopravljivu autodestrukciju, dogodila neka razmena. Pomerila mi se svest, znači pomerio sam se i iz apatije i depresije. Zagreb me nije izlečio, naprotiv, ali ipak je uspeo na trenutak da probudi onu poletnosti i raspoloženje koji su, da se ne lažemo, za mene retki i samim tim dragoceni.

p><p><p style=Vratio sam se u hostel po ranac. Ispratila me je mršava, kratko ošišana, nasmejana i brza ko čigra u govoru i pokretima devojka, koja je bila toliko (u pravom smislu te reči) kul, da je čak i baksuzu kao što sam ja izmamila osmeh. U centru sam se pridružio drugovima, sa kojima sam stigao prethodnog dana, u stanu koji su iznajmili. Pored centralne autobuske i železničke stanice nalazi se okićeni park koji je u to vreme poslužio kao klizalište. Lampioni i ukrasi, podsetili su me da je zapravo nova godina.

p><p><p style=Sledeće jutro bilo je sunčano. Izašao sam u jutarnju šetnju želeći da malo bolje osmotrim da li mi je nešto promaklo i da li će se bledi utisak popraviti. Na mapi su označeni silni trgovi, ali ispostavilo se da je po sredi pogrešna terminologija. Sem ako jedan najobičniji travnjak po kom se topio sneg ipak ne zavređuje epitet trga, a ja sam na kraj srca. Tako je izgledao Trg Franje Tuđmana. Jedna zgrada je uspela da se izdvoji jer se na njen krov nadovezivala neobična nadogradnja drečave boje, a ispred se nalazila velika kugla, kao ona iz filma Sfera, i neka šipka sive boje koja je nakošena nakrivo stremila ka nebu. Više toga ne bi bilo na odmet. U pekari još jedna devojka koja je opravdala više puta potvrđeni utisak o tamošnjim ljudima. Spontana i neodoljiva u svojoj fizičkoj pojavi i idealno doziranoj ljubaznosti. Sretao sam mahom ljude koji se bave uslužnim delatnostima i bio u čudu kako su svi gospodstveni, sa lepim osmesima, šarmantni, čak i produhovljeni ... kao da su operisani od tupavosti i primitivizma. Ipak, grad smo napustili bez da mi se srce cepalo.

p><p><p style=Čim smo prešli slovenačku granicu bilo je drugačije. Pojavili su se dvorci, šume, salaši, dvorišta sa solarnim pločama. Tek tada sam dobio onaj osećaj da sam daleko i da sam negde otišao, da sam se izmestio. Dan smo proveli u nekom spa centru koji je napoznatiji u regionu. To nije bio moj izbor, ali priklonio sam se većini. Sigurnost i udobnost koja me je pratila zahvaljujući društvu sa kojim sam doputovao, bila je vredna tog kompromisa. Inače izbegavam stvari koje su preko moje platežne moći i koje nisu realni aspekt moje svakodnevice. Preferiram besplatan hedonizam, a verovali ili ne – to postoji!