Zabranjeno za tinejdžere: Zašto se Hana ubila?
youtube

U društvu u kome živimo popularnost je najvažnija. To je jedan od razloga zašto se izbegavaju priče o teškim temama. Čak i poneki filmovi i televizije izbegavaju priče o samoubistvu, silovanju i ostalim osetljivim temama. One nisu popularne i svetlucave i tu nema ničega lepog, ali to su stvari koje se dešavaju. Opasno je ćutati, jer uvek ima nade. 

Samoubistvo nikada ne bi trebalo da bude opcija. Iz tog razloga, akteri ove serije naglašavaju da je važno pričati o tim temama. U seriji su scene prikazane na brutalan način, a odlična gluma je doprinela tome da sve izgleda prilično realistično.

Dve nedelje nakon što se Hana ubila, Klej dobija paket u kome se nalaze audio kasete na kojima je Hana ostavila svoju priču i razloge zbog kojih je izvršila samoubistvo. Na svakoj strani kasete se nalazi po jedna priča koja uključuje nekog od vršnjaka, pa da bi došao do svoje priče, Klej mora da odsluša sve kasete i da na taj način uđe u Hanin tajni svet koji je ona vešto krila.

Otuđenost, usamljenost, strah od osuđivanja okoline kada smo u godinama kada nam je njeno priznanje najviše potrebno, samo su neke od tema kojima se serija bavi. Poput Hane, nove devojke u gradu, i ostala deca širom sveta, pa i u našoj zemlji, upravo posredstvom društvenih mreža postaju žrtve vršnjačkog nasilja. Deca umeju da budu podla i zla, a da im to zapravo i nije bila početna namera. Ponekad - zbog popularnosti u društvu - ne prezaju ni od toga da svojim ponašanjem nekoga povrede.

Stručnjaci smatraju da je zbog povećane upotrebe tehnologije nastupila otuđenost u društvu. Imperativ je postao da na društvenim mrežama imamo gomilu prijatelja i da na slikama svi izgledamo srećno. Međutim, to je samo maska kojom se predstavljamo; stvarna slika je zapravo sasvim drugačija, jer paralelno živimo u virtuelnoj stvarnosti. Kako ta lažna slika o nama treba da se prenese i na stvaran život, dolazi do frustracija, jer osećanja poput tuge i usamljenosti nisu društveno prihvatljiva.

Ovo sve posebno pogađa mlađu populaciju, jer mladi još uvek nemaju potpuno oformljene ličnosti - još uvek se traže i upoređuju sa drugima, što je sastavni deo odrastanja. Zbog svega toga, danas im je možda još i teže da razumeju sve emocije kroz koje prolaze. Ništa ne pomažu ni reklame za mobilne telefone koje govore da niste sami i da imate prijatelje

Međutim, šta se dešava kada u sred noći shvatite da u svom telefonskom imeniku zapravo ne postoji ni jedan prijatelj koga biste mogli da pozovete? Šta da radite u tim trenucima kada se osećate kao žrtva i imate osećaj da ste sami na svetu i da se vama dešavaju najgore stvari?

PrintScreen (YouTube)
PrintScreen (YouTube)

Hana je pokušala da zatraži pomoć, ali je naišla na nerazumevanje i imala je osećaj da donosi samo nevolje svima oko sebe. Stariji često decu ne shvataju ozbiljno i kada im se ona obrate, misle da su to samo tinejdžerske bubice i da će ih proći. To je jedan od razloga zbog koga deca ćute. 


Drugi razlog je taj što često ne umeju da se otvore. Mladi ponekad drugačije razmišljaju. Dešava se da im se čini da će bol koji trenutno osećaju trajati večno, pa umeju da preuveličaju svoje probleme. Tako barem odrasli često misle. „Veoma je važno da u tim slučajevima roditelji budu otvoreni prema njima i da sami započnu razgovor, naglašavajući da su tu za njih i da ih neće osuđivati“, objašnjava doktorka Helen Hsu u specijalu serije „13 razloga zašto“.


Mladima je reputacija veoma važna. Kada bude objavljena Hanina slika na internetu koja je kompromituje, ona prestaje da bude živo biće i postaje objekat. Maltretiranje ne prestaje kada se završi škola. Sve ostaje na internetu i fotografija može da govori mnogo različitih stvari. Ljudi stvaraju svoju verziju priče i upravo je to ono što nekoga može da povredi. 


„Devojke žude da budu privlačne, zgodne i popularne. Ako odu korak dalje, postaju žene sumnjivog morala, a takve niko ne voli, i samim tim nisu vredne da budu nečije devojke“, istakla je Helen Hsu u već spomenutom specijalu. U tim trenucima osoba se oseća prilično usamljeno, što može da bude veoma teško, posebno mladim devojkama koje još uvek istražuju svoju seksualnost.


Psiholozi stalno pričaju o tome da treba samo da se okrenemo oko sebe i shvatimo da nismo sami. Da uvek postoji neko kome je stalo do nas. Osim što se možemo obratiti prijateljima, roditeljima i ustanovama, u Srbiji postoji i nekoliko SOS centara koje nam stoje na raspolaganju. Naš portal je povodom ove teme razgovarao sa volonterkom i koordinatorkom marketinga iz Centra Srce, Aleksandrom Filipović.


„'Centar Srce' pokušava na više nivoa svojim aktivnostima da radi na prevenciji samoubistava. Pre svega, direktnim kontaktom sa osobama koje se nalaze u krizi. Volonteri u 'Srcu' nude razgovor, pri čemu volonter osobu prihvata u potpunosti, bez predrasuda i pruža takvu atmosferu koja osobi omogućava da istražuje svoja osećanja i otvoreno priča o njima


Volonteri ne dele savete ili moralne sudove, već se trude da pomognu osobi da lakše prebrodi trenutak i sagleda problem iz više uglova, što otvara mogućnost javljanja više ideja koje mogu pomoći osobi da prevaziđe problem”, rekla je Aleksandra Filipović i nastavlja: „Pored direktnog rada, 'Centar Srce' radi na prevenciji suicida držanjem tribina, koje se već tradicionalno održavaju svake godine na Svetski dan mentalnog zdravlja 10. oktobra i Međunarodni dan prevencije samoubistava 10. septembra.


Takođe, 'Srce' se već godinama pojavljuje na Exit festivalu, gde je moguće razgovarati direktno 'licem u lice' sa volonterima, pa će tako i ove godine 'Srce' imati svoj štand. Zatim, organizuju se redovne obuke za osobe koje su zainteresovane za volontiranje (svake godine na jesen i proleće)“.

Kako potražiti pomoć? 'Centar Srce' je centar za pružanje emotivne podrške osobama u krizi i centar za prevenciju samoubistva. Razgovor je dostupan preko besplatnog telefonskog broja: 0800-300-303, preko mejla: vanja@centarsrce.org i chat-a koji se nalazi na internet stranici: http://www.centarsrce.org svakog dana od 17h do 23h, 365 dana u godini. Pored SOS centara, osobe se mogu obratiti za pomoć i svom lekaru, nastavniku, školskom psihologu, psihoterapeutu, specijalističkoj ustanovi kao što je Institut za psihijatriju.

Serija pokreće još jednu važnu temu - vršnjačko silovanje. Program koji redovno gledamo na televiziji često poručuje da je muškarcima sve dozvoljeno, odnosno, da devojke uvek pristaju na seks, čak i onda kada kažu ne. Dešava se, takođe, da zbog svog neiskustva one ne umeju da prepoznaju silovanje. 


Sa druge strane, malo se priča o bolu kroz koji žrtve silovanja prolaze i o štetama koje dožive. Mnoge devojke se plaše da će biti označene kao žrtve, da će ih ismejati i da nikoga nije briga za njihove probleme. Zato ćute o nasilju, bojeći se da će biti osuđivane i posramljene – posebno u patrijarhalnim sredinama kakva je naša. Međutim, važno je razgovarati o tome, jer time taj užas gubi moć nad žrtvom i to je (svakako) najvažnija poruka ove serije. Stoga se treba ozbiljno posvetiti edukaciji na ovu temu.

PrintScreen (YouTube)
PrintScreen (YouTube)

Jedna od pokrenutih kontroverzi je priča o tome da li je samoubistvo romantizovano prikazano u seriji. U nekim zemljama je emitovanje zabranjeno za mlađe od 18 godina, jer se spekuliše o tome da serija može negativno da utiče na omladinu. 


Naša sagovornica nam je na ovu temu rekla: „Većina ljudi koji razmišljaju o samoubistvu nisu sigurni da li bi to i učinili. Zbog toga, mediji mogu da doprinesu donošenju krajnje odluke. Ono što povećava suicidalno ponašanje nisu izveštaji sami po sebi, nego način na koji mediji izveštavaju o tome. Pogrešan način izveštavanja i prikazivanja samoubistva u medijima može navesti mlade koji su već ranjivi da dodatno razmotre, a nekada i pokušaju samoubistvo”.


Romantizacija samoubistva javila se je još u 18. veku, zahvaljujući Geteovoj knjizi „Jadi mladog Vertera“, u kojoj se glavni junak ubija zbog nesrećne ljubavi. Nakon njenog objavljivanja, zabeležen je porast u broju samoubistava mladića na isti način opisan u knjizi. 


Upravo ovaj fenomen - Verterov efekat, odnosi se na pojavu oponašanja ili kopiranja samoubistva, objašnjava nam Aleksandra Filipović: „Preporuke su da treba izbegavati detaljne prikaze metoda i načina samoubistva. Takođe, o samoubistvu ne bi trebalo izveštavati senzacionalistički i glamurozno, niti davati pojednostavljena objašnjena zbog čega do samoubistva dolazi“.

„Treba istaći alternativu samoubistvu. Akcenat treba da bude na informacijama gde i kome osoba može da se obrati za pomoć, ukoliko percipira da ima određene probleme i razmišlja o samoubistvu. Pored navedenog, preporuka je da se govori o znacima upozorenja koje se odnose na samoubilačke tendencije.“

Prema podacima Svetske zdravstene organizacije, samoubistvo je drugi najčešći razlog smrti kod adolescenata. O tome šta kažu statistike u Srbiji na ovu temu, Aleksandra kaže: „Samoubistvo je drugi uzrok smrtnosti osoba među mladima između 15 i 29 godina oba pola. Broj samoubistava među mladima u Srbiji opada u odnosu na pre deset godina, međutim čini se da poslednjih pet godina iz nekog razloga stagnira. Ukupno je zabeleženo oko 4000 poziva, mejlova i četova godišnje, i taj broj je stalan u poslednjih nekoliko godina“.

Potreban je aktivan napor države da bi se na ovom planu napravile suštinske i sistemske promene. Shodno tome, Insitut za javno zdravlje Vojvodine aktivno učestvuje u praćenju stope depresije u populaciji i bavi se preventivnim aktivnostima. Takođe, ideja koja je još u začetku tiče se formiranja određenog tela na nacionalnom nivou za prevenciju samoubistva, koje bi uključivalo različite organizacije i državne sektore (zdravstvo, bezbednost, obrazovanje).

Kako naša sagovornica naglašava, njih zovu osobe različitog pola, uzrasta i zanimanja. Reč je o ljudima sa različitom vrstom životnih izazova, kao što su: problemi u školi, sa vršnjacima, problemi u porodici, na poslu, nezaposlenost, usamljenost, gubitak bliske osobe, bolest. 


„Treba naglasiti da nikada nije u pitanju jedan problem zbog koje se osoba odlučuje za suicid", kaže Aleksandra i nastavlja: „Starosni raspon je širok i obično se kreće od 15 do 65 godina. Nažalost, dešava se da se javljaju i osobe mlađe od 15 godina. Najmlađa registrovana osoba je imala oko osam godina, dok kada je reč o ovoj godini, najmlađa osoba je imala 13 godina”.


U jednoj od poslednjih scena u poslednjoj epizodi serije, Klej poziva drugaricu iz detinjstva, sa kojom je izgubio kontakt, da se druže. Kada ga ona pita da li je dobro, on odgovara: „Ne. Da li je to u redu?“ Na šta ona odgovara da jeste. Možda u tome i jeste poenta, da prihvatimo jedni druge u različitim raspoloženjima. Najzad, trebalo bi da malo više obratimo pažnju na ljude oko sebe, jer nikada ne znamo kroz šta drugi prolaze.