Volim knjige, a ipak mrzim da učim književnost
Pixabay

Engleski mi je uvek bio omiljeni predmet u školi. Obratite pažnju na prošlo vreme u toj rečenici. Doba kad smo uživali u časovima engleskog samo je bleda uspomena za mnoge učenike koji se spremaju za GCSE (ispit koji učenici u Engleskoj polažu sa 14-16 godina, sličan maloj maturi), pa i za mene.

Od malih nogu sam znala svoj put. U trećem razredu, nije bilo bitno što mi predmeti ne idu od ruke jer su nastavnici prelazili preko toga, govoreći da je važnije što umem da pišem priče. U petom razredu, nije bilo bitno što mi jednačina za fotosintezu nikako ne ide u glavu. Bila sam navikla na pripovedanje, gde uvek postoji neki drugačiji put, drugi odgovor, uvek postoje novi načini da iskažem svoju kreativnost.

Nije mi bilo bitno što se školski dani vuku puni lekcija o sabiranju i kontinentima, jer su uz mene uvek bili izmišljeni prijatelji koji mi šapuću priče na uho. Glava mi je bila prepuna priča, pa sam bila ubeđena da ne moram da znam koji je glavni grad Brazila. Engleski je bio predmet za mene. Deca vole da budu vešta u nečemu – osmejak im zaigra na usnama kad shvate da imaju nešto posebno, a za mene je to bio engleski.

Zbog svega toga, ovo što ću vam reći došlo je kao pravi šok: sada, kad imam 15 godina i učim za ispite na maloj maturi, od čega su dva ispita iz predmeta koji mi je tako dugo bio drag prijatelj, engleski mi je postao drugi najmanje omiljen predmet (drugi, zato što je fizika na poslednjem mestu - fizika će uvek biti najgora).

Dozvolite da vam objasnim: zahvaljujući izvesnim osobama koje veruju da bolje poznaju obrazovni sistem od samih nastavnika i učenika (tj. političarima), doba kad su deca uživala u časovima engleskog sada je prošlost. Štaviše, možda je zauvek prošlo.

Molim da se pridružite jednom mom času engleskog, a ja ću vam biti vodič. Prvo, imam sjajnu profesorku. Imala sam sreće u tome da mi engleski skoro uvek predaju odlični nastavnici, a nadam se da to pokazuje da nedostaci i jednoličnost ovog predmeta ne potiču od njihovog načina predavanja.

Pogledajte oko sebe u učionici i videćete tridesetoro tinejdžera kako uzdišu, govoreći (citiram) „Proklinjem dan kad je Šekspir došao na svet“. Zbog časova engleskog za malu maturu, za današnje generacije književnost je nešto beživotno i odbojno.

Neizbežno je, bez obzira na uzrast, da vaše zanimanje za školski predmet lagano iščili ako ste primorani da čitate tekst na nerazumljivom jeziku, analizirate međuzubne strujne suglasnike i dvousnene praskave suglasnike, satima nagađate šta je navelo Merkucija da možda svojom voljom ode u smrt. A ipak, niko ne obraća pažnju na to.

Današnja generacija odrasta uz bogatstvo izbora, te reaguje buntovno kad joj se taj izbor oduzme. Time što nas primoravate da čitamo lektiru i analiziramo jezik koji ne razumemo, pri čemu uvek za krajnji cilj imamo nekakav ispit, oduzimate nam izbor literature, oduzimate nam uživanje u čitanju, a možda i svaku mogućnost da čitamo za sebe kad odrastemo.

_rangiranje_fakulteta_1.gif

Treba nam raznovrsnija lektira u današnjem školskom programu, kako savremena, tako i klasična, sa relevantnim temama koje mogu da se primene na današnje tinejdžere. U proteklih nekoliko godina, u lektiri je bilo pravih bisera, koji inspirišu čitave razrede tinejdžera koji se inače dosađuju. Skorašnji predlozi da se iz programa izbace klasici, kao što je roman „Ubiti pticu rugalicu” spisateljice Harper Li, prosto su smešni.

Ti romani su izuzetni i kontroverzni, dotiču se pitanja identiteta, a napisani su sa samopouzdanjem na kome bi tinejdžeri pozavideli.

Sve vreme nam govore da previše vremena provodimo uz tehnologiju i da tinejdžeri ne rade ništa korisno. Ipak, ne mogu da krivim ovu generaciju što se povlači pred nametnutom lektirom i okreće se ekranu koji prikazuje nešto relevantno i zanimljivo.

Propuštamo samu suštinu književnosti, uzbuđenje, a naša reakcija se pogrešno tumači kao manjak inteligencije. Na jednom skorašnjem času, kao objašnjenje Romeove ljubavi prema Rozalini, razred je dobio radni list na kome Romeo kaže da je Rozalina „super zgodna“. Zaglupljivanje književnosti nije nikakva pomoć - zbog toga se i sami osećamo glupi.

Sâm Šekspir je pisao drame za izvođenje u pozorištu. Sumnjam da bi bio zadovoljan da čuje da danas ti tekstovi dosađuju učenicima, koji ih iščitavaju i analiziraju do suza. Pre svega, potrebno je da vidimo te predstave, da ih čitamo sa strašću, a ne da zurimo u ižvakanu olovku i mučimo se da protumačimo engleski jezik šekspirovog doba.

Treba da vratimo kreativnost u učionicu, da nađemo način učenja koji nas inspiriše. Trebaju nam udžbenici koji nam prenose snažne poruke i savremene teme: seksizam, rasizam, homoseksualnost. Uverena sam da je književnost pravi način da tinejdžeri nađu svoj glas i izraze mišljenje o ovim temama. Nije da nema takvih udžbenika; bez muke bih mogla da navedem mnoštvo naslova. Najsjajnije trenutke naših časova predstavljaju debate kada čak i oni koji inače sede u uglu i podvlače redove budu inspirisani štivom i nađu svoj glas. Ali, ove godine svaka analizirana rečenica usmerena je ka polaganju ispita.

Za visoku ocenu, treba znati šta da se napiše i kako da se analizira, a tužno je što se danas inteligencija meri na taj način. Meri se kako smo opisali efekat jampskog pentametra, a ne da li imamo sopstveni stav o Romeovim vrednostima ili o dubini njegove ljubavi.

Svi smo napredovali od mlađih razreda osnovne škole, ali tada su školski časovi imali veći uticaj na nas nego sad. To se odnosi čak i na umeće pisanja božićnih pripovedaka. Jasno se sećam kako sam učila o poređenju u trećem razredu i opisala učiteljicu kao „veliku kao ukras na jelki“. Bila sam neverovatno ponosna, a učitelji nisu mogli da se ljute jer im je cilj bio da ohrabre učenike, a uostalom, metafora uopšte nije bila loša.

Bez obzira na sve, časovi engleskog su mi donosili slobodu – kao introvertna ličnost, uvek ću se najlakše izražavati pisanim putem. Danas mi pisanje pomaže da vam saopštim šta nedostaje časovima engleskog: mogućnost izbora i prilika da zavolimo taj predmet.

Kako možete da se žalite na manjak motivacije kod učenika, kad im se lektira nameće, kad je nebitno šta misle jer razmišljanje ne donosi visoke ocene, kad odsutno žvrljanje po svesci predstavlja najviši izraz kreativnosti na času, kad izbor da zavolimo engleski postoji samo u mašti, a nemamo čak ni to, jer se mašta ne traži za ocenu 5+.

IZVOR: Guardian