Viljnus, socrealistička bajka, 1. deo

U zemlji čuda

Bio je avgustovski utorak i prognoza je najavljivala oblačno vreme. Autobus iz Varšave, nakon 8 sati vožnje, rano ujutru se probijao kroz južno predgrađe koje sam u polusnu snimio jedva otvorenih očiju. Učinilo mi se da pada kiša, te sam mirne savesti nastavio da dremam i bez posebne euforije pristigao na stanicu. Ako se apstrahuje da prilikom stajanja u Kaunasu (drugom gradu po veličini u Litvaniji) samo sto me nisu uhapsili jer sam mokrio van mesta predviđenog za istu radnju, sanjiv pogled kroz prozor na tmurno, ali ipak suvo jutro, bili su moj prvi kontakt sa zemljom koja je nekada teritorijano bila najveća država Starog kontinenta i čija je nacija najkasnije u Evropi primila hrisćanstvo. Kako su autobuske stanice tranziti gde niko ne želi da se zadržava, i ja sam nastojao da uradim isto, ali ispostavilo se da nije neophodno. Mermerne, čiste i bezbedne prostorije, višejezični natpisi i šalteri za kojima rade žene prijatnog izgleda koje, iako su se školovale tokom SSSR-a, tečno govore engleski, lišili su me uznemirenosti i ranije poznatog osećaja „kuvanja u stomaku“ koji me neretko prati kada stignem u nepoznato mesto. Još kada sam lako i brzo pronašao toalet i menjačnicu, dve neophodne „institucije“ prilikom stizanja u zemlju čiju valutu u novčaniku nemate, doživeo sam otkrovenje na granici sa blagoslovom.

U mnogo razvijenijim i brendiranijim prestonicama nisam bio tako smiren po dolasku i prvi put, bez potrebe da se lociram na mapi i odredim pravac kretanja ka hostelu, instinktivno sam krenuo niz ulicu sa svoje leve strane. Niske zgrade, dvorišta, radnje i arhitektura, delovali su rustično, ali u sudaru sa ličnim zenom još uvek se nisu iskristalisali kao jasan utisak. Kao kvazi avanturista kome je ipak prioritet da se prvo smesti, raspakuje, istušira i dođe do mape, pa tek onda započne misiju otkrivanja i osvajanja nove teritorije, shvatio sam da potrebu za takvim redosledom ovaj put nemam. Nije mi smetalo ni što sam prespavao u autobusu, ni što nisam doručkovao, ni ranac na leđima, ni kese u rukama, ni što me u tom gradu niko ne čeka, niti imam unapred rezervisan i mapiran smeštaj. Zapravo, nisam bio siguran da li i dalje sanjam.

Pomislio sam da se možda krećem u suprotnom smeru tj. južno od stanice, a stari grad i većina hostela su severno. Ipak, atmosfera ulice, ljudi i gradski prevoz koji su mestimično prolazili, odavali su utisak da je tu nemoguće izgubiti se ili biti na pogrešnom mestu. Fasade u ulici kojom sam prolazio bile su nenapadnih i iznijansiranih boja, a između njih mamili su prolazi ka dvorištima prepunim cveća, grafita i domorocima od ranog jutra preokupiranim majstorisanjem i svojim zanatima.


dvoriste_manja.jpg


Čak sam u izlogu ispred ulaza u jedno dvorište video i čuvenu gumenu igračku patuljka obućara koju pamtim iz svog detinjstva. Ubrzo se ispred mene pojavio manji trg u čijem središtu je bio stub sa skulpturom uskršnjeg jajeta ljubičastobele boje na vrhu. Sve je bilo bajkovito i drugačije i na trenutke sam se osećao kao Alisa u zemlji čuda dok propada kroz rupu, a sa strane se pojavljuju fenomeni koji još uvek nemaju najjasniju poziciju u svesti. Sa strane je na jednoj klupici sedeo stariji čovek koji je u polučudu gledao u mene kako natovaren stvarima posmatram svaki detalj oko sebe, a na drugoj dečko i devojka, oboje upadljivo bele puti i plave kose sa pirsinzima na licu i darkerskim imidžom, koji su zagrljeni gledali u jednu tačku. Možda bih nekoga od njih i pitao da me fotografiše, ali plašio sam se da će svaka verbalno-taktilna interakcija prekinuti čaroliju i isuviše brzo taj trenutak svesti na prosečno turističko iskustvo. Odatle su se pružale dve manje kaldrme u koje sam se suzdržao da ne zađem odmah i nastavio sam pravo. Tada sam shvatio da je sunčano i da zapravo ne sanjam. Stigao sam u Viljnus!


web_novinarstvo_3.jpg

Bez orijentcije

Idući tim smerom stigao sam do ulice drugačijh fizičkih karakteristika koju su krasili butici, restorani, zastave Evropske unije, traka za bicikliste, lampioni, a na kraju se nazirao vrh crkve čija se slika pojavi najčešće kada se gugluje Viljnus. Iako je bilo rano, ova glatka, čista i prostrana kaldrma svojim vajbom i frekventnošću prolaznika odavala je utisak glavne gradske ulice. Ugledao sam pozorište na čijem vrhu se nalazila neobična skulptura 3 androgene osobe u crnom sa zlatnim maskama, a preko puta u manjem parku, bilo je drvo sa stablom i najnižim granama obavijenim pletenom presvlakom šarenih boja sa lokalnim motivima. Uslikao sam taj prizor, skromno odavši počast za inovativnost. Nekada davno, prilikom jedne od svojih prvih poseta Beogradu, stigao sam u Knez Mihajlovu i sećam se kako nisam znao da li želim prvo da idem levo ili desno, tj. da li želim prvo da vidim Kalemegdan ili Terazije, Tašmajdan i crkvu Svetog Marka. Sličan osećaj obuzeo me je i sada, potpuno bacivši senku na pređašnje stanje i raspoloženje. Činjenicu da nisam znao kuda da se krećem, registrovao sam s ponosom kao znak da sam ponovo onaj stari halapljivi turista, do te mere željan da sve vidi i otkrije, da ne može ni prioritet da odredi. Možda nikada neću pouzdano rešiti misteriju da li je to individualno obeležje ili prati sve relativno mlade ljude koji su odrastali i stasali tokom tranzicije, pa posledično kasno prvi put napustili zemlju i to uglavnom u ekstremno skromnoj režiji, zbog čega nisu na vreme zadovoljili svoju potrebu za kretanjem i putovanjima kao vršnjaci iz razvijenijeg dela sveta. Ali nije bilo ni vreme ni mesto da se bavim žvakanim temama, već da pobedim rastrzane impulse i organizujem svoje vreme u gradu koji je za prvih pola sata počeo da obećava i ozbiljno me zavodi. Na klupi pored šarmantno odevenog drveta pojeo sam ništa manje šarmantan sendvič koji je doputovao sa mnom iz Varšave i punog stomaka se uputio ka Katedrali sv. Stanislava i Vladislava koja po izgledu podseća na grčki hram. U ovoj, za severnu Evropu, arhitektonski atipičnoj građevini nisam pronašao duševni mir, pa sam po izlazu seo na pločnik i uživao u atmosferi i pogledu na estetski fascinantan grad. Sledeća stanica bila je turistička organizacija, zahvaljujući kojoj sam se ubrzo našao u samom srcu starog grada, u „hramu“ gde sam doživeo prekid filma od jedno 2 sata i probudio sa kao nov – u hostelu!


Fleševi u očima

Plan je bio sledeći: iznajmiću bicikl i krenuti u turu obilaska rubnih delova grada, a stari grad u centru ostavljam za sam kraj drugog dana, neposredno pre nego se ukrcam u autobus za Talin. Bio sam srećan što sam došao do mape na kojoj se vidi ceo grad, a ne samo komercijalne atrakcije gradskog jezgra, i napokon sam odmoran i bez tripozno-sanjive percepcije mogao da započnem avanturu.
Vozio sam većom gradskom ulicom, na svom početku prilično strmoj, koja centar povezuje sa zapadnim delom. U toj tački, Viljnus me je podsetio na Kijev, moderan postsovjetski, ali specifičan grad. Istu krasi i statua Frenka Zape smeštena ispred zida iscrtanog grafitima i poluobraslog zelenilom. Ovaj improvizovani trg sagrađen je 1995. godine, kao izraz umetničke slobode i odgovor na represivni režim koji tada više nije bio na snazi.

Frenk_Zapa.jpg

Trotoar po kom sam se truckao bio je neravan i popucao, što je u simbiozi sa neobičnim arhitektonskim miksom koji me je okruživao, bilo autentično svedočanstvo o tome da sam ipak u Istočnoj Evropi. Naime, sa jedne strane ulice bile su stare predratne zgrade uglavnom sive boje, danas u službi državnih institucija i Univerziteta, a sa druge red novih staklenih stambenih zgrada, čiju je harmoniju remetio pokoji socijalistički soliter koji se nalazio između. Sa sličnim stilom gradnje susreo sam se prethodno u južnoj Švedskoj i Danskoj. U Kopenhagenu postoji ekološko naselje Orestad, sagrađeno od održivog materijala u blizini vode i prirode, sa zavidnom infrastrukturom i tendencijom širenja. Arhitektura ovog komleksa je izuzetno inovativna i zanimljiva za oko turiste, ali je u svojoj funkcionalnosti i homogenosti donekle i sterilna. Kada se jedna takva zgrada izmesti i svoj izraz dobije u drugačijem okruženju, deluje mnogo upadljivije, kao crna ovca, pa je i sam efekat egzotičniji.

Pred kraj ulice napokon me je dočekala nizbrdica i most nakon kog počinje park. Ogroman, zelen, divlji, prepun četinara i sa osetno drugačijom klimom. Kao da sam se iz Danske preselio na Zlatibor. Zelene površine u gradskom kontekstu, nešto što me je oduvek intrigiralo, ali ujedno i zadavalo problem, jer neretko su toliko velike i kompleksne da nimalo nije jednostavno kretati se kroz njih. U Bukureštu postoji Titan park iz kog sam jedva pronašao izlaz, a malo je falilo i da upadnem u jezero biciklom, sve u želji da ne propustim ni jedan segment te zelene oaze okružene urbanim haosom. Ranije kada sam bio turista amater, dešavalo mi se čak i da pešice obilazim zelene tačke na mapi, što se skoro uvek ispostavilo kao fijasko, jer je oduzimalo i po pola dana. Sada sam, čini mi se prvi put, napravio hrabar krompromis i nisam se spustio niz usku nizbrdicu desno koja je išla ka šumovitom delu, već sam nastavio pravo najvećom stazom, želeći da vidim vrh čega predstavlja nastrešnica koja mi se ukazala na vidiku. Još malo napred i zaleto sam se niz put koji je vodio ka ogromnom polju, a na kraju - amfiteatar! Misterija je rešena.

Vingis je najveći park u Litvaniji i mesto gde se održavaju sportska takmičenja, koncerti i ostala komercijalna okupljanja. Tokom borbe za nezavisnost krajem '80-ih tu se okupilo 250 hiljada demonstranata, a na istom mestu koncerte danas drže svetske muzičke zvezde. Trenutak zaletanja i prelazak iz šume na veliku sređenu zelenu povrsinu, urezao mi se kao fleš u očima i tada sam shvatio da me je Viljnus zadužio putopisom. U tom gradu je trebalo da studiram i iako nikada nisam sebi oprostio što su me 3 puta odbili za stipendiju, želeo sam da ga posetim, a sada sam ga napokon i proživljavao punim plućima.

Iza bine sam nastavio da vozim asfaltiranim putem i, ponovo teška srca, kalkulišući vremenom, uskratio sebi istraživanje parka do detalja. Uskoro se ispred mene pojavio most preko reke čiji je kej bio potpuno divlji. Obala se nije ni videla jer je obrasla rastinjem, a voda je bila mutna i zelenobraon boje. Dao sam sebi za pravo da je poredim sa Amazonom, koji jeste da nisam video uživo, ali ja televiziji verujem!

Kej.jpg

Osim lepe prirode, pažnju mi je u velikoj meri preokupirao opet zanimljiv arhitektonski spoj. Sa jedne strane reke prostirala su se bajkovita dvorišta sa drvenim kućama u raznim bojama, a iza njih i sa druge strane reke, stakleni oblakoderi sa natpisima svetski najjačih firmi. Bajkoviti deo ja zapravo rezidencijalni kvart gde žive ambasadori i pripadnici višeg staleža, a posebno je zanimljivo što se preko puta svih tih prelepih i šarenih dvorišta koja krase zastave, skulpture i fontane, nalazi porušena kuća ograđena zarđalom ogradom koju je bršljen bukvalno pojeo. Iza je park prepun dece, pa jedan sređeni drvored kao granica sa potpuno nepristupačnom obalom reke iliti Amazonom. Skrenuo sam kamenitom stazom u deo gde i sama reka pravi zaokret i napokon došao do stepenica koje vode do same obale. Betonske ploče na koje sam sišao bile su potpuno popucale i skoro neprohodne. Uočljive metalne rešetke, koje su osnova tog betona, i aljkavo rastinje koje je stizalo do vode, dodatno su doprineli avanturi učinivši situaciju opcesnijom. Spustio sam biciklu, stao na trenutak, okrenuo se oko sebe i bio jako srećan. Iza se vijorila bugarska zastava, verovatno sa vrha rezidencije, a ispred, sa druge strane rečne obale, poziralo je nekoliko staklenih zgrada na kojima je pisalo Oracle i Ernst&Young. Prljavom i mutnom rekom plivala je životinja koju sam prvo u svojoj svesti identifikovao kao dabra, da bih je sekundu kasnije već nazvao pravim imenom – nutrija. Bio je to egzotican trenutak! Dok sam prolazio kejem koji me je izvesno vodio ili ka bušenju gume ili ka padu u reku tj. sigurnoj smrti, pažnju su mi ometali i simpatični domoroci koji su se pojavili kao akteri tog, očigledno nedovoljno, grotesknog prizora. Mladi par, on ofarban u crno, skoro pa albino bele puti, ona rošava bucmasta plavuša, oboje darkeri i ponovo zagledani u jednu tačku, kao da je to neki lokalni ritual, a sa druge strane pecaroši za koje mi je do danas ostala misterija da li love riblje mutante opstale u onom mulju ili endemske nutrije.

Nastavak sledi...

Drugi deo pogledajte OVDE, a poslednji OVDE.