Ups! Ništa od ovoga ne valja!

Foto: Timeout.com

Lažima, kršenjem pretpostavke nevinosti, objavljivanjem identiteta žrtava, predstavljanjem nagađanja kao da su činjenice, objavljivanjem detalja iz istrage, srpska dnevna štampa je od marta do decembra 2016. godine prekršila Etički kodeks 5.477 puta (izvor: Marija Vučić, Cenzolovka). Podsećam, analizirani su mediji sa nacionalnom pokrivenošću.

Jedan od mojih prethodnih tekstova bio je jednim delom vezan upravo za medijsko nasilje i upravo u tom periodu, ispostavilo se, kada se Kodeks najviše kršio – u vreme ubistva pevačice Jelene Marjanović (Ako pustimo sve da izgori). Tada sam samo zagrebala površinu naslova koji su „vrištali“ u rubrici crna hronika raznih medija, ali odnosili su se konkretno na medijsko silovanje žene u ovom slučaju žrtve.

Da li novinarstvo nakon objavljenih rezultata može da padne niže?

Problemi su svuda

Nisu u pitanju samo naslovi koji loše kotiraju žene, već i oni koji nemaju poštovanja i empatiju prema žrtvi, ne poštuju anonimnost izvora, osumnjičenih, ne proveravaju informacije pa javnost obmanjuju lažima, polu informacijama i sličnim varijacijama (ne)informacije. Problem je i način korišćenja propratnog materijala, najčešće fotografije, ili plasiranje privatnih informacija kroz tekst – još neke stvari za koje znamo teorijski da su nedopustive.

Jasan nam je i motiv medija i uredništva koji rade na taj način – (čista) zarada, kliktabilnost i svašta još moderno i lepo imenovano. Sa jedne strane je medij koji uživa izuzetno poverenje javnosti, pa je nekoliko manjih tužbi nešto što ga ne opterećuje, jer je tiraž ogroman. A koji je motiv naroda? Zašto traži crnu hroniku, skandale, laži, nepoštovanje, povređivanje? Da li su ovde obe strane odgovorne za svoj deo?

Balance_is_an_empty_term_these_days_Milous_SK.jpg
Foto: Ethical journalism network

Nedavno sam upoznala devojku koja je dobrovoljno otišla na praksu da, kako je tada rekla, nauči novinarstvo u jedan od najviše osporavanih medija kod nas (čitaj: ima ih više). Devojka se hvalila kako je uradila toliko značajnih intervjua, upoznala mnoge vip ličnosti i to je za nju jedan vid početnog uspeha, što se da razumeti.

Porazgovarale smo o radu tog medija, načinu tretiranja teme, sagovornika, korišćenja tehničkog materijala, tužbi koje medij dobija, o opomenama drugih medija, udruženja... Ona je klimala glavom i na kraju rekla nešto u fazonu „a i ja moram da zaradim platu; potrebno je imati za kafu, farbu (...)“. Shvatila sam da je nemoguće doći do svake osobe i porazgovarati o tome sa njom/njim. Ipak smatram da je potrebno često govoriti o tome, ali moram da naznačim da je ona samo jedna u moru onih koji bi da uživaju u retkim blagodetima bavljenja novinarstvom, ali idući linijom manjeg otpora.

Jedan od mojih seminarskih radova na fakultetu bio je vezan za Krstu Cicvarića – čoveka koji je tvorac tabloidnog novinarstva kod nas. Ono što je on radio kasnije je nazvano „revolveraškim novinarstvom“, a počelo je pre nepunih 140 godina. Tabloidno novinarstvo jeste novinarstvo i ja protiv toga nemam ništa – imam protiv uništavanja ličnosti, uništavanja života.

Ovde imam potrebu da se ogradim: ja sam diplomirana novinarka, ali još nisam zaposlena u svojoj struci. Svi moji tekstovi i nešto što bih ja rekla, neki svoj komentar dajem na mestima koja, možda, većina vas i ne vidi, ne prepoznaje, ali su tu. Ta mesta su su izuzetno kvalitetna, a ti ljudi sa kojima sarađujem veliki su profesionalci i zaista imaju šta da kažu i imaju šta da pruže.

Ne mogu, dakle, da tvrdim kako bi bilo kada bih živela samo od novinarske plate, kada bih se borila sa svim tim „ljudima iz senke“ i (ne)pravilima koja su kontradiktorna isto toliko koliko su stvarna. Ali, ja sam tu i stalo mi je do moje profesije.

Kakvu nam stvarnost pruža ogledalo?

Više puta sam govorila o tome da je nemoguće očekivati pravilan fidbek kad je u Srbiji oko 165 hiljada nepismenih, a kompjuterski je nepismeno više od 50 odsto stanovništva Srbije ( Blic ) - otuda nam je potrebna medijska pismenost, ali i oplemenjivanje profesije. Mada, sve je to opet nemoguće ako se pogleda ono što nas okružuje: naše ogledalo stvarnosti prepuno je upravo onog što sam gore spomenula – svega najgoreg.

Afirmativnih primera je izuzetno malo i ta atmosfera tačno odgovara atmosferi svakodnevice jedne prosečne porodice danas. Podudara se izbor uredništva plasiranih informacija sa svakodnevicom koju živimo, a još nas novinari ne štede – i tako mi živimo crno ogledalo i gotovo ništa ne može da skloni težinu, apatiju, cinizam, ljubomoru i okrutnost.

Dakle, ne bi trebalo zaboraviti da većina ovog naroda upravo živi te plasirane informacije koje mediji nikako ne štede: “ako je njima toliko strašno, onda je meni dobro” – reći će neko iz naroda.

Pixabay
Pixabay

Šta ćemo sa onim medijima i medijskim radnicima koji bi da rade svoj posao?

Sa druge strane, niže se veliki broj novčanih kazni za plaćanje koje pogađaju one „najmanje“ medije (ti mediji, podsećam, najčešće imaju malu redakciju sa nedovoljnim brojem novinara, novinarki, urednika, voditelja... i oni traže svoju mesečnu zaradu).


Bila sam u prilici da poslušam Slobodana Krajnovića (glodur radija 021, aktuelne kazne koje radio mora da plati) na obuci u vezi sa autorskim pravima pre nekoliko meseci u Novom Sadu. Tada se još polemisalo, a sada su kazne dosegle visinu koja je, čini se, zabrinjavajuća.


Dakle, na jednoj strani imamo medije čiji je rad sporan i diskutabilan i njihov rad je nesmetan, a sa druge strane imamo medije koji se iole zalažu za poštovanje tog, toliko spominjanog, novinarskog Kodeksa, a čije se postojanje dovodi u pitanje. Ti mediji se trude da uživaju naše poverenje i da prikažu i sve ono afirmativno što se negde zaista nalazi, da pitaju ono što bismo mi morali da znamo, da poštuje ono u šta ipak ne bismo trebali svi da imamo uvid, pa i da nas cene kao inteligentna bića.


Da li smo dovoljno inteligentni?