TBILISI - PSI I LJUDI

Mart

Nakon zabiti koja je kulminirala pentranjem na vrh groblja, u povratku sam se spustio do jugoistočnog Tbilisija. Ulice iznad provalije na čijem dnu teče reka, pulsirale su brzinom i atmosferom egzotične urbanizacije. Sve je pomešano, neujednačeno i iskrivljenih dimenzija kao u snu. Ogromne zgrade i straćare, trabanti i mercedesi, prosjaci i bogataši, brda i ravnice. Preko puta mene stoji visoka građevina od trulog drveta koja samo što se ne uruši, a odmah pored nje – institucija evropskog šmeka ukrašena gruzijskom i zastavom Evropske unije. Od bučnih automobila i pomahnitalih vozača, nemoguće je preći ulicu. Gledam u dve našminkane devojke koje tuda prolaze, a gledaju i one mene. Pitam ih šta je ovo i pokazujem ka prvoj zgradi. Odgovaraju Nothing. A ovo drugo? Justice house. Uhvatile su se za ruke i razdragano nastavile u smeru ka centru. Pomislio sam – Wow, pa ovde ljudi ne beže samo od kučica. Druže se, sređuju i idu u grad. Dešava se život.

Na raskrsnicama i krivinama, često sam viđao travnate uvale koje kamufliraju kućice za pse. Možda sve te džukele zbog kojih sam bio manji od makovog zrna, zapravo žive u harmoniji sa lokalcima. Šetajući prometnom ulicom, naišao sam na postapokaliptični ambijent koji je popunjavao prostor od trotoara pa sve do ivice provalije. Bila je to prostrana poljana sa tragovima ratnog stanja, kao iz neke pucačke video-igre. Ruševine od kojih su ostale samo grede, sasušeno rastinje do visine kolena, staze utabane kamenicama i jedno drvo sa invaliditetom. Stablo spaljeno u podnožnom delu, jedino je preživelo. Neko se baš iživljavao i od simbola života napravio simbol jada i stradanja. Nekoliko matoraca šetalo se pored ogoljenih zidina nekadašnjeg objekta, a u daljini, neposredno pred sam kraj poljane uz liticu, bio je parkiran skup automobil, u kom se verovatno neko seksao. Svuda okolo prolazili su psi. Čopor pasa lutalica.

p><p><p style=Opsceno mesto podgrejalo je moju unutrašnju borbu. Pitao sam se šta tu radim i zašto se zavlačim i tražim đavola, kao da mi nije bilo dosta što mi je već dva puta tog dana bezbednost bila ugrožena. Vrativši se na ulicu, pogledao sam još jednom ka tamo i video čopor kako trči i čuva svoju teritoriju. Rekao sam sebi da više neću zalaziti na takva mesta. Poštovaću granicu i zadržaću fascinaciju kontrastima grada sa distance.

U bezbednijem produžetku iste ulice, spazio sam spomenik i klupu pored gvozdene ograde, a kada sam joj prišao, pojavio se ambis zvani centar Tbilisija. Kao da je neko stavio u blender aktere gradske panorame: od pravoslavnih crkvi, preko brda i spomenika, pa do mostova i reke na dnu. Lepo. Ne lepo kao Prag i Talin, ali zanimljivo. Drugačije i značajno, rekao bih. Sedeći tu, odjednom mi je bilo žao što nisam u kratkim rukavima. Osvestio sam da već duže vreme nisam u svađi sa suncem. Ljudi se menjaju. Vreme ne protiče samo u numeričkom smislu, već donosi i konkretne promene. Leto ne treba prezirati po navici. Nisam više ni adolescent iz unutrašnjosti ni student bez posla sa slomljenim srcem u studentskoj sobi bez klime i frižidera na 45 stepeni. To je prošlost. Aman! Dokle unazad? Leta su sada mnogo udobnija.

p><p><p style=Vrelo godišnje doba jeste agresivno. Traži, iznuđuje i postavlja uslove – koji, ako se ne ispune, dogodi se propast, ali ako se ispune sledi ekstaza. Leti je život lep, ali može biti i surov. Najteže je biti bez para i seksa tokom leta. U takvim okolnostima nastaju unutrašnji ožiljci i traume. Leti moramo biti lepi i nasmejani i drugi nas moraju takve videti na društvenim mrežama. U suprotnom, život nema smisla. Leti se mora imati lubenica u frižideru. Leti se mora putovati i družiti ... biti sa nekim, pored nekoga i u nekome. Zbog leta sam oduvek jedva čekao da porastem.

Kada sam porastao – Prolećna depresija u Parizu desila mi se u martu, Sreća u Tel Avivu u maju i junu, Ljubav i grad u Sofiji u junu i julu, Vezivanje u Berlinu u avgustu … Preda mnom je bila slika Tbilisija u suton 30. marta. Mart je mesec zbog kog sam zavoleo leto. Nikada više mart. Nije fer ni prema destinaciji ni prema meni. Oni koji su nekada tokom leta bili sami i gladni, uvek će imati poseban odnos prema letu. Plašiće se svakog sledećeg, ali će ga ujedno i priželjkivati kao šansu da se dokažu i pokažu u boljem svetlu.

Nikada neću napisati knjigu. Nemam kada, jer jedva čekam leto da negde otputujem i skinem se go.

U prodavnici, na malom crno-belom ekranu, radnica gleda gruzijski X faktor. Šta ti je globalizacija. Prilazeći kružnom toku zvanom Evropski trg, spuštam se niz ulicu u podnožju brda čiji je nagib prekriven zavesom od konoplje niz koju kaplje voda i sliva se u potočić koji se podzemno uliva u reku. Dolazim do mosta koji uvodi u stari Tbilisi i sa kog se pruža pogled ka vrhu litice na kom se nalazi crkva i statua kralja Vahtanga. Zbog pružanja otpora Persiji u borbi za gruzijsku autokefalnost, pravoslavna crka ga je proglasila svecem, a i danas je heroj tamošnjih narodnih priča. Stena na kojoj statira, jedinstven je prizor pravoslavnog divljeg istoka.

p><p><p style=Na putu ka hostelu u Rastaveli bulevaru, prolazio sam pored njihovog Narodnog pozorišta. Lepotu zgrade sam prepoznao iz kadrova filma, rusko-gruzijsko-jermenske koprodukcije, sa Milošem Bikovićem - Bez granice koji je imao srpsku premijeru na ovogodišnjem Festu. Šarenolik grad i hladna noć.

Hasan

Pred vratima hostela, osećao sam se kao pred giljotinom. Nakon jutarnjeg iskustva, sve opcije koje bi me sprečile da tu prenoćim delovale su humanije. Pokajao sam se što se nisam organizovao tako da noćnim vozom krenem za Jermeniju.

U kuhinji su sedeli jedan mladi i matori muškarac. Prvi me je dočekao jakim stiskom ruke i srdačnim osmehom. Imao je orlovski nos, modernu frizuru, mršavo i žilavo atletsko telo. Zvao se Rikardo i bio je Španac. Drugi nije reagovao na moj dolazak. Sedeo je na hoklici pored prozora, pogrbljen sa prekrštenim nogama i rukama. Imao je retku sedu kosu i perifernu fizionomiju ravnodušne ekspresije. Zvao se Hasan i bio je Turčin.

Rikardo je odmah započeo dijalog sa mnom, onako iz srca i domaćinski, kao da sam mu došao u goste. Rođen je u Valensiji, studirao je nešto vezano za sport u Engleskoj, a trenutno živi u Viljnusu u Litvaniji gde predaje fizičko vaspitanje u privatnoj srednjoj školi. U Griziju je došao iz radoznalosti nakon što je otkrio jeftin let na relaciji Viljnus - Kutaisi. O čemu god da sam govorio, reagovao je izražajnim osmehom prepunim belih zuba i afirmativnim klimanjem glavom. Retko prijatna i vesela osoba. Sublimira sportski duh sa inteligencijom, obrazovanjem i internacionalnim životnim iskustvom.

Pitao sam ga Rikardo, da li si ikada u životu video išta gore od hostela gde se nalazimo? Odgovario je sa osmehom Hahaha … Nisam o tome razmišljao. Ma nije toliko strašno. Kupatilo nije baš najbolje … ali ok. Zažmuriš kada uđeš unutra i problem je rešen. Tebi je zapao najgori krevet pa možda zato tako misliš.

Rikardo, ovo mesto bi trebalo da zatvori sanitarna inspekcija!

Hahaha! Preteruješ.

Rikardo koliko imaš godina?

35.

Rikardo, 5 godina si stariji od mene, a izgledaš vidno mlađe.

Uskoro sam se iz kurtoazije obratio i Hasanu sa pitanjem čime se bavi. Nekoliko sekundi je nastavio da me posmatra sa podjednako bezizražajnim pogledom, a zatim tiho prozborio Da li možeš da govoriš sporije? Tek sam počeo da učim engleski i teško mi je da te pratim.

Hasan se predstavio kao svetski putnik i pisac. Dok je objašnjavao kako već dugo putuje po zemljama koje izlaze na Crno more, ladno je upotrebio i rečenicu I am a writer. Istina je drugačija. Nesređen i nerealizovan život, doveo ga je do Gruzije gde su mu vlasnici hostela dozvolili da boravi besplatno, ali da “pokriva” recepciju kada oni nisu tu. Naravno, na sve to je i umislio da je pisac, iako nikada ništa nije objavio. Kako kaže – još uvek istražuje, piskara i polako radi na knjizi. Kvazisvetski putnik i pisac. Mislim se Crni Hasane!

Pretpostavio sam da je baš on tog jutra hrkao u sobi koju sam tražio da zamenim, pa sam ga pitao gde tačno spava. Odgovorio mi je U ovoj sobi iza zavese i potvrdio moje sumnje.

Jel mi se čini ili ta soba nema prozore?

Tako je, nema.

To ti ne smeta?

Tamo samo spavam. Preko dana idem napolje ili sedim ovde.

Da sam znao da tu radi, verovatno ne bih tako ružno govorio o hostelu, ali ipak se nisam osećao glupo jer sam se izlanuo. Stojim pri tome da nikada nisam boravio na gorem mestu.

Stiže vlasnik sa devojkom. Izgledaju kao mladi ljudi iz američkih filmova i nikako mi se nisu uklapali u kontekst Gruzije. Oboje lepi, moderni i doterani. Ona i previše. Puder, sveža frizura sa dugim plavim loknama, crne helanke i čizme, ogromna torba i telefon koji ne ispušta iz ruku. Kao da se upravo vratila iz TC Ušće. Postoje i takvi Gruzini. Javila se i otišla u njihovu sobu, a on je ostao da popriča sa nama. Rikardo i dalje nasmejan i kul, Hasan potunjen u uglu kao inventar, a ja već prilično umoran prepričavam avanture sa groblja. Vlasnik se nadovezao rečima Ne razumem zašto si tamo išao? Ja ovde živim pa nikada nisam zalazio u taj deo.

Volim periferije. Tačnije, voleo sam ih nekada, a danas ih po navici obilazim gde god da otputujem.

Hm … zanimljivo. Svašta ovde možeš videti kada odmakneš od centra. Na severu su sazidana tako gusta stambena naselja da izgledaju kao da zgrade izbijaju iz zgrada. (Kako sam ga shvatio – zbog uštede prostora, visoke zgrade su opkolili niskima i jedva ostavili prostor između.) Imamo i ogromno jezero koje zovu gradsko more, zatim kazino komplekse … Ljudi koji tamo stanuju, kao da ne žive u Tbilisiju. Nikada nisam savetovao turiste da tamo odlaze. Mislio sam da ih to ne zanima.

Verovatno si postupio ispravno. Ni ja više nisam siguran da li ću nastaviti da se zavlačim po takvim delovima kada se vratim u Gruziju. Sutra ujutru putujem za Jermeniju. A šta tebe zanima? Gde inače putuješ? Kako provodiš leto? Kakav je život ovde? Namerno sam bio opširan i brz da bih nervirao Hasana.

Nisam bio u Jermeniji, ne privlači me. Obišao sam sve ostale okolne zemlje: Rusiju, Tursku i Azerbejdžan. Uostalom, sve mi je ovde dostupno. Gruzija je idealno mesto za život, ako radiš i finansijski si potkovan. Hrana je ukusna i zdrava, imamo prelepu prirodu, planine i more. Leti često odlazim u porodičnu kuću na Crnom moru pored Batumija. Vozim svoja kola, držim ovaj hostel, u stabilnoj sam vezi … Nisam od onih što kukaju i sreću traže negde drugde.

Vlasnik je, iako pristojna, bezlična osoba. Zapamtio sam ga, ali nije mi ostavio utisak. Mnogo više su me inspirisali Hasan i Rikardo. Susret sa njima me je uznemirio. Morao sam da izađem napolje u još jednu šetnju. Stao sam na trotoar ogromnog bulevara i pustio omiljenu pesmu od moje Sajsi I bogati riču. Često kada me spopadne frustriranost, doživim katarzu kroz lajanje stihova Nema loših noći … Sanjam da ubijam, sanjam velika dela … Seks je tako dosadan, potrošačka manipulacija … Dodirni mi mozak preostali, upoznaj se sa sobom dečko nikad odrasli. Nikada nećeš postati muškarac …

p><p><p style=Ne smem da budem kao Hasan kroz koju deceniju. To nikako ne sme da se desi. To nije moja misija. Želim da budem kao Rikardo.

Neposredno pred put, sa prijateljima sam podelio jedan zaključak do kog sam došao. Šta je najlepša stvar u vezi sa životom? To što nije večan. Kakav god da je i šta god da nam priredi … od epskih tragedija do epskih ekstaza … epilog je neizbežan i uvek isti. Jednom će sve prestati. To je jedina uteha.

Posvećeno Mileni Toković - Mici :)


Ostale priče o Gruziji možete hronološkim redom pročitati ovde, ovde i ovde


Od istog autora:

PISMO IZ TORINA - Panorama misterije