TBILISI - CRVENKAPA

Slike sa interneta, video zapisi i tuđa iskustva - nikada ne mogu nadomestiti živi kontakt sa entitetima iz daljine. Jedan od dokaza je crkva Svetog trojstva - vrh ledenog brega zvanog Tbilisi. Najveća pravoslavna verska institucija na svetu, mnogo je više od jednobojne sterilne gromade kako izgleda na Guglu. To je građevina koja poseduje auru. Visoke žute zidine su me hipnotisale, a okruženje smirilo. Zaboravio sam na kuče koje samo što me nije rastrglo i šetajući u krug po mermernim pločama, polako regenerisao i misli i telo. Kompleks obiluje manjim crkvama i baštama sa žbunjem, zimzelenim drvećem i ljubičastim cvećem koje je na trenutak prevarilo sivilo marta. Ipak, pogled na sam grad sa visine bio je razbacan i mutan. Pokazivao je toliko lica da nisam znao šta da mislim.

p><p><p style=Iako omađijan lepotom ambijenta, zadržao sam se tu jedva 20 minuta. Još od jutra, borio sam se da priznam sebi da osećam strah. Neprijatan osećaj zabrinutosti za ličnu bezbednost, podvukao mi se pod kožu. Inhibirao me je i sputavao u radoznalosti. Ramena su mi bila teška, čula hipersenzitivna, ali ujedno je proradio i prigušeni impuls da treba tom strahu da idem u suret i prevaziđem ga. Ja koji najveću samostalnost i istrajnost ispoljavam upravo kada treba da se donese odluka o putovanju, odjednom sam se na tom putu skvrčio kao ptičica na kiši. Ako me je Gruzija paralisala, šta tek da očekujem ako ostvarim želju i jednog dana stignem i do gradova crne Afrike i Latinske Amerike. Hoću li ih gledati kroz prozor sobe iz straha da napolju ne budem povređen? Ne želim da igram tu ulogu niti da mi putopisi tako zvuče. Baš zato, potisnuo sam unutrašnju nesigurnost i protiv sebe se pokrenuo u smeru daljeg lutanja. Bio je to najnepristupačniji smer, istočno od crkve ka nepoznatoj periferiji. Nisam smeo da dozvolim da se po povratku, kada zapadnem u kolotečinu svakodnevice, kajem što nisam svaki sekund koristio i proživeo punim plućima.

p><p><p style=Gazio sam preko travnatih poljana, rđavih nadvožnjaka i brdovitih sokaka, oslanjajući se samo na GPS u pohodu na neprohodan i naizgled beznačajan deo grada. Misija besciljnog lutanja nije bila da negde stignem, već da prestanem da se plašim. Po ulicama popucalog betona sa odvaljenim ležećim policajcima, smenjivala su se seoska dvorišta i ruševine koje kao da su fetiš Tbilisija. Tu su i po koja zakržljala palma i stidljiva prodavnica koja izgleda kao garaža. Ruinirane i napuštene kućice u Gruziji su učestale kao drveće u šumi. Već prvog dana sam se na njih navikao i prestao da se iznenađujem čak i na njihova najbizarnija izdanja.

p><p><p style=Taksista u vozilu bez branika nekoliko je puta prošao pored mene. Vozio se tuda u krug i posmatrao me. Dlake su mu virile iz babure i ušiju, a pored glave stajao beli oblačić sa natpisom Hm … ovuda hodaju dva bubrega. Iz suprotnog smera, pojavila su se dvojica adolescenata i iz čista mira prešli sa moje strane ulice, da bi se na nekoliko koraka razdaljine razdvojili kako bih prošao između njih. Samo su ćutali i gledali me. Plašio sam se, ali i nastavljao da koračam. Govorio sam sebi da mladi muškarac u punoj snazi obučen u crnu jaknu, obične pantalone i crne patike sigurno ne deluje kao lak plen. A to što nisam krupan, trudio sam se da nadomestim namrštenošću i muževnim, samouverenim hodanjem. Unutrašnju jezu koja me je obuzimala, potpuno sam kamuflirao. Ako na sve to neko skupi hrabrosti da me napadne, onda i zaslužuje da dobije to što traži.

p><p><p style=Periferije postsocijalističke Azije za nijansu su egzotičnije od istočnoevropskih. Tamo se može videti i zgrada na sred brda. Negde u daljini, rasulo se nekoliko socijalističkih solitera po nedefinisanom reljefu. Retki ljudi koji su radili po dvorištima, čim bi me spazili prestajali su sa aktivnostima i ukočeno me pratili pogledima sve dok nisam izmakao. Zar je moja šetnja toliko neprimerena? Na vrhu ulice koja se završavala planinom u čijem podnožju šljunkoviti put prestaje, stoji nekadašnja škola sa razbijenim prozorima i demoliranim prizemljem. I dalje ne razumem zašto je sudbina tako surova prema velikom procentu građevinskih objekata u Tbilisiju.

p><p><p style=Blatnjavim putevima po kojima su hodale kokoške, uputio sam se ka zelenoj mrlji koju je pokazivao GPS i tako slučajno stigao do groblja. Pomislio sam Ok, zadovoljan sam. Ne sećam se da sam ranije obilazio groblja po nepoznatim gradovima, a volim da strance koji mi dolaze u goste, nakon što im pokažem Gardoš, povedem u šetnju zemunskim grobljem i ispričam priču o Isidori Sekulić koja je upravo na tom mestu našla građu i inspiraciju za Hroniku palanačkog groblja. Tako i ja. Kada sam napustio bezbedno okrilje crkve, svesno koketirajući sa strahom koji me je od toga odvraćao, nisam znao šta će se tačno desiti, ali znao sam da ću o tome pisati. Čak i bez konkretnog događaja, sam unutrašnji proces bio mi je inspirativan i želeo sam da ga podelim. Svesno sam pobeđivao strah, a nesvesno tražio đavola koji se pred kraj lutanja i pojavio.

Preda mnom je stajalo kuče. Tačnije vuk. Odjednom je istrčao i počeo tiho da reži. Žućkasta kratka dlaka, dugačka njuška, tanki ekstremiteti i degenerični veliki rep povijen na gore. Džukela par exellence. Pitao me je Gde si pošao zamaskiran tom crnom jaknom i kapuljačom poput nindže? Zbunjeno sam odgovorio Kod bake. Ovaj … na groblje. Šalim se. Nije me ništa pitao. Samo je nastavio da me prati izbačenih čeljusti kao da mu ugrožavam teritoriju. To je to, sada će doći čopor i završiću u crnoj hronici. Turistu iz Srbije A.J. (30) rastrgli psi na groblju na periferiji gruzijske prestonice. Jeste da nije nivo južnoameričke favele koju priželjkujem kao ličnu završnicu, ali ima prizvuk avangarde.

p><p><p style=Pentrao sam se ka vrhu nagiba sve dok nisam došao do poslednje grobnice. Na spomen pločama, većina imena i slika su nisko utisnuti, a neka grobna mesta su ograđena kavezima i zaključana katancima. Iza mene je ostala jedino planina. Stigao sam do samog kraja groblja i kraja grada. Kuče se u međuvremenu odvojilo i otišlo na gomilu smeća nekih trideset metara od tačke gde sam stajao. Pogled je bio prostraniji, divljiji i egzotičniji od onog koji pruža okruženje crkve. Strah je popustio. Nadvladao me je pouzdani osećaj da se neće desiti ništa što bi mi moglo narušiti bezbednost. Prevario sam surovu dobrodošlicu i već prvi dan, u svom stilu, začinio avanturom sa periferije. Za najbliže prijatelje snimio sam video poruku sa tog mesta, a reakcija je bila – Od celog grada izabrao si da se javiš sa groblja?! Kao što rekoh - Avangarda.

Nastavak sledi ...

Prvi deo pročitajte ovde, a drugi ovde.


Od istog autora:

BERLIN 2015 - VEZIVANJE