Tatjana Vojtehovski: Prošlost inače ne postoji

FOTO: Novosti.rs

Tatjana Vojtehovski, jedna od najuspešnijih novinara Srbije, karijeru je započela na RTS-u, nakon 10 godina je prešla na YU Info kanal, a potom na novu TV Pink gde je karijeru voditeljke nastavila vodeći „talk show“ emisiju.
Za iSerbia govori o početku svoje karijere, o svojoj emisiji, kao i tome da li danas treba biti novinar.

Kada ste odlučili čime ćete se baviti u životu i postoji li neki trenutak koji je to presudio?

Bila sam negde 6. razred osnovne škole kada sam počela da govorim naglas da ću biti novinarka. Znam da sam gutala putopise Željka Malnara i divila se njegovom načinu života, jer iz moje vizure njegov nijedan radni dan nije bio isti. No, ne mogu da se setim da je postojao neki trenutak kada se to u meni prelomilo. Znam samo da je bilo prisutno, eto od neke dvanaeste godine života. A kako se to dogodilo, zašto se to u meni rodilo, ja ni danas nemam odgovor na to pitanje.

Da li ste imali podršku Vaše porodice kada ste doneli odluku da se bavite novinarstvom, s obzirom na to da je posao novinara veoma nezahvalan?

Mene je moja sestra nagovorila, gotovo naterala da odem na prvu TV audiciju. Čak mi je spremila i šta da obučem, i danas se sećam, to je bio neki teget beli komplet, košulja i pantalone. Znam da ja, opet iz nepoznatih razloga, nisam htela da odem na tu audiciju, imala sam dvadesetak godina, mada sam od šesnaeste godine počela da radim na radiju. Otišla sam na tu audiciju i bila sam primljena. Od tog dana, narednih 10 godina sam provela na RTS-u. Ovo je samo jedna mala ilustracija podrške moje porodice. No, bilo je teško 90-ih godina, vreme inflacije, sankcija, embarga. Zaradjivala sam 2,5 nemačkih maraka tada na televiziji. Od tih para sam mogla da kupim „Dobro jutro“ margarin, pola vekne hleba i dve jabuke. Tada je i u porodici bilo razgovora koji su išli u pravcu da bi možda ipak trebalo da razmislim da se bavim nečim drugim, jer ovo je bilo neizdrživo.

Međutim, ja sam se onda zaposlila u kafiću za šankom tako da sam tako nadomestila mizeriju od zarade koju sam imala. Sada kada pogledam unazad, ne bih mogla da postignem niti da napravim svoju karijeru na televiziji da nije bilo mojih. Da nisu pomagali materijalno, moralno, uskakali da mi pričuvaju dete kad je trebalo, kad je želja za dokumentaristikom počela da ključa u meni, pa sam odlazila na putovanja po nekoliko dana. Ne bih mogla to da postignem bez njih.

Koja je najveca predrasuda o Vama, a kako biste Vi sebe opisali?

O tome koja je najveća predrasuda o meni sam razmišljala u periodu mog života kada mi je bilo stalo šta neko misli o meni. No, kako mi više nije stalo šta ljudi o meni misle, ja o tome i ne razmišljam. To što neko misli o meni je njegova stvar, nije moja, i ja suštinski sa tim nemam ništa. No, kad već pitate, hajde da odgovorim i da probam da sastavim spisak predrasuda koje sam slušala da o meni postoje: da ne znam da kuvam, da sam uvek ozbiljna, da nemam emocije, da sam Dado (skraćenica od Adolf), da sam pretsroga, da gledam samo sebe, da imam 46 godina i da imam šire bokove! (hahaha)
Ono što znam, a vama ništa drugo ne preostaje, nego da mi verujete je, da se ljudi iznenade kad me upoznaju i da uvek imaju isti kometar: „Jao, a ja sam mislio...“

Rv1ktkpTURBXy9lZjFhMjE3MzMzYWY1MDNkZTBkOTVjNmIzZWZkNjdhYy5qcGeSlQLNAxQAwsOVAs0B1gDCww

FOTO: Twitter

Ljudima ste najveću pažnju privukli svojim voditeljskim radom u emisiji „Trenutak istine“ . Mozete li mi reći nešto svom iskustvu sa tom emisijom, kako ste se nosili sa pitanjima koje ste morali da postavite ljudima, a kako sa njihovim odgovorima?

Nekim ljudima je naviše pažnje privuklo nešto drugo iz moje karijere koja, evo, traje već 27 godina. Nekom je najviše pažnje privukla emisija „I to je život“, nekom priča o Virdžini, nekom serijal „Pro et Contra“, nekom serijal „1 pa 3“, nekom „Život Priča“, a nekom „Trenutak istine“. Svakog privlači ono što je u njemu. Emisiju je bilo teško raditi, jer to su stvarni ljudi, stvarne priče, stvarne tuge, sreće, dileme, tajne, bizarnosti, zbunjenosti, priznanja… Stvarni dogadjaji, stvarna iskustva. U tom formatu je večita dilema - šta je strašnije - pitanje ili odgovori? I šta ćemo mi sad sa svim tim istinama da radimo...

Nakon višegodišnje pauze, na televiziju ste se vratili uz emisiju „Život Priča“. Kako ste došli na ideju da realizujete takvu emisiju?

Ta ideja je tinjala u meni nekoliko godina i čekala je televiziju koja je spremna da to realizuje. Kada sam napustila TV Pink, znala sam da nisam napustila televiziju zauvek, ja sam tada napustila Pink. I „skolpile su se kockice“ sa TV Prva. Duži vremenski period sam ja to nosila u sebi i slagala u svojoj glavi kako to treba da izgleda. Kada sam se dogovorila sa TV Prva, već tada sam imala u glavi tačnu sliku kako to treba da izgleda i kako ću to da uradim. Sve je već bilo skockano, kao da se već dogodilo. Uostalom, mi sve stvari u životu uradimo minimalno dva puta: jednom kada sve to prođemo u sebi i osetimo emocije spram toga i drugi put kada to formalizujemo.

Kako birate teme za emisiju i koliko je uopšte potrebno vremena da bi se tako dobro spremila jedna epizoda?

Biramo priče za koje smatramo da su od javnog značaja i da široka javnost treba da ih čuje, vidi, sagleda, da bude upoznata sa njima. Te priče pričaju pojedinci, pojedinačni akteri nekih dogadjaja, no biramo ih na način da smatramo da njihova priča jeste priča svih nas, naše zemlje, našeg društva, naše države. Priča roditelja pokojnog Alekse nije samo njihova priča. To je priča naše države. Sve što je prethodilo smrti njihovog sina i sve što su preživljavali posle i preživljavaju još uvek je stvar čitavog našeg društva. Njihova tuga nije samo njhova, to je tuga svih nas. Njihova potreba da se konačno usvoji Aleksin zakon je potreba celog našeg društva, jer ovo društvo vapi za takvim zakonom.

YRoFWlw5.jpg

FOTO: Twitter

Epizoda se nekad sprema dve sedmice, a nekad i mesecima, u zavisnosti od toga koliko traje nečija borba, koliko ima dokumenata, potencijalnih sagovornika, koliko nam treba vremena da pročitamo ponekad i stotine stranica dokumenta, da budemo precizni u izrazu u emisiji, da smo novinarski tačni, i koliko nam treba vremena dok ne dobijemo odgovore od određenih institucija kojima smo se obratili vezano za temu. I odmah da vam kažem da se dešava da institucije vrlo često ignorišu dopis, jednostavno ne odgovore na naša pitanja, iako imaju zakonsku obavezu da to urade.

Koja Vam je od svih dosadašnjih priča bila najteža?

Nemam skalu koja bi to mogla da izmeri.

Da li se kajete zbog neke odluke u životu?

Ova vrsta introspekcije ljude vodi u začarano kolo života u prošlosti, a to je uzaludna rabota. Prošlost inače ne postoji. Događaji iz prošlosti ne postoje, postoji samo naš doživljaj tih događaja. Vrteti se u preispitivanjima da li smo mogli nešto drugačije da uradimo nas stavlja u poziciju hrčka u koturu i na taj način imamo samo privid da se krećemo. Sigurno su neke stvari mogle da budu drugačije. Sigurno sam mogla da donesem neke druge odluke osim onih koje sam donela. Sigurno sam mogla da ne donesem neke odluke. No, mislim da je razmišljanje o tome u sadašnjem trenutku potpuno bespotrebno stavljanje tereta sebi na vrat.

Da li ste razmišljali možda o tome da svoj život i svoja iskustva pretočite na stranice knjige i da kao takva bude dostupna velikom broju ljudi?

Jesam.

Šta biste mogli da poručite nama kao budućim novinarima? Da li je pametno upustiti se u taj posao?

Svakako nije pametno da radite u životu ono što ne volite. Ako volite, onda je naravno to pametna odluka.