Svetlana Aleksijevič: Stvarnost rata na papiru
commons.wikimedia

Aleksijevičeva je rođena 1948. godine u malom ukrajinskom gradu Ivano – Franovsku. Njen otac je Belorus, a majka Ukrajinka. Nakon očeve demobilizacije, porodica se vraća u Belorusiju. Oba roditelja radili su kao seoski učitelji i porodica je uspela da se izvuče siromaštva i izgradi život koji je pripadao srednjoj klasi, makar po sovjetskim standardima. Svetlana je upisala novinarstvo na beloruskom državnom univerzitetu, jer je to bilo najbliže onome čime je želela da se bavi – pisanjem.


commons.wikimedia
commons.wikimedia

Nakon završetka studija, radila je kao vaspitačica, učiteljica istorije i nemačkog jezika u nekoliko škola na jugu Belorusije i kao novinar u lokalnim beloruskim novinama. Pisala je poeziju i pozorišne drame, ali je uvek tragala za stvaranjem novog žanra. Inspiraciju je pronašla u radovima njenog tadašnjeg mentora, Alesa Adamoviča. On je pisao knjige na osnovu priča i dokumentacija koje su sadržavale lične informacije u vezi sa životima pojedinaca.


„Tražila sam metodu pisanja koja bi dozvolila najstvarniji opis života. Stvarnost me je oduvek privlačila, kao magnet, mučila me je i hipnotisala, želela sam da je zarobim na papiru. Želim da predstavim kako ja vidim i čujem svet- kao hor individualnih ljudskih glasova i kolaž svakodnevnih detalja. Tako ispunjavam sav svoj mentalni i emocionalni potencijal do maksimuma. Ovakvim pisanjem mogu simultano biti novinar, pisac, psiholog, sociolog i propovednik“, rekla je Svetlana na jednoj konferenciji za novinare.


Svetlana je rođena tri godine nakon Drugog svetskog rata i želela je da sjedini sve priče o ratu koje je čula u detinjstvu. Te priče najčešće su pripovedale žene, jer mnogo muškaraca u ratu je poginulo, a oni koji su ostali živi, retko su bili trezni. Tako je nastala jedna od njenih prvih knjiga, ,,Rat nema žensko lice“, u kojoj opisuje žensko iskustvo u ratu.


commons.wikimedia
commons.wikimedia

Najviše je razgovarala sa ženama koje su bile u vojsci i koje su u ratu imale razne uloge – bile su snajperistkinje, pešadinci, doktorke, medicinske sestre. ,,Nije me zanimalo koliko su ljudi ubile i na koji način su to činile. Zanimalo me je kako se žena oseća u okolnostima rata. Žene sve pričaju na zanimljiviji način. Žene više osećaju, više posmatraju sebe i život. Žena može biti sestra, prijatelj, supružnik, majka, a sama srž ovih koncepata je saosećanje. Sve što znamo o ženi, opisano je rečju „saosećanje“ “, rekla je Svetlana u jednom intervjuu za ,,New Yorker Magazine“.

Prvo izdanje ove knjige nije bilo objavljeno u Belorusiji. Opisano je kao previše pacifističko delo. Knjiga koja se sastojala od serija monologa žena koje su preživele rat, nije se smela naći u državi. Posao socijalističkih pisaca bio je da veličaju moć sovjetske vojske, a umesto toga, žene su u ovoj knjizi podsećale na krvav nered i tragedije koje su videle u ratu. Cenzurisana verzija objavljena je u Rusiji 1985. godine, a necenzurisana tek šest godina nakon raspada Sovjetskog Saveza.


Svetlana je kreirala narative zasnovane na svedočenjima žrtava rata. U svojoj knjizi ,,Cinkani momci“ predstavlja tužne živote sovjetskih majki. Naslov knjige je takav jer su poginule mladiće u ratu, vraćali kući u cinkanim kovčezima. Delo se sastoji od priča žena koje su izgubile svoje sinove u ratu u Avganistanu. Knjiga ,,Začarani smrću“ posvećena je problemu samoubistva u vreme oštrih društvenih promena u bivšem Sovjetskom Savezu. Nakon knjige ,,Černobiljske molitve“, koja joj je donela svetsku slavu i objavljena u 4 miliona primeraka, objavila je knjigu ,,Poslednji svedoci – nimalo dečje priče“ u kojoj o Drugom svetskom ratu na području tadašnjeg Sovjetskog Saveza govore svedoci koji su tada bili deca.



pixabay
pixabay

Početkom 2000. godine napušta Belorusiju, delom, jer je bila protiv diktatorskog režima Aleksandra Lukašenka, a delom da bi sačuvala energiju za pisanje.


,,Niko me nije jurio sa „kalašnjikovom“ puškom. Ali, bila sam umorna od borbe na barikadama. Shvatila sam da se predajem strastima borbe. Revolucije i barikade su opasne, one su zamke za intelekt. Ruska kultura je kultura barikada, i morala sam da se oslobodim ovoga. Shvatila sam da živim u okolini gde se niko nije oslobodio ovih zamki, i da nije postojao primer koji bi mogla da pratim“, rekla je Svetlana za ,,New Yorker Magazine“.


Nakon toga, živela je u Italiji, Nemačkoj, Francuskoj i Švedskoj. U Belorusiju se vraća tek jedanaest godina kasnije.


Aleksijevičeva i danas živi u malom dvosobnom stanu u centru Minska. Usvojila je ćerku svoje pokojne sestre, još kad je ona imala četiri godine. Njen dugogodišnji partner živi u stanu do njenog.


Nobelovu nagradu za književnost dobila je 2015. godine. Ovu nagradu dobila je, kako tvrdi švedska komisija, zbog svog slikovitog pisanja kojim gradi spomenik patnjama i hrabrosti našeg vremena.


,,Ako se osvrnemo na našu istoriju, sovjetsku i postsovjetsku, jasno vidimo da je u pitanju veliki zajednički grob i krvavo kupanje. U pitanju je večni dijalog između žrtava i dželata. Sve to pokreće glavna ruska pitanja– šta raditi i koga da krivimo? Revolucija, pad velikog carstva, pad velike socijalističke zemlje, gulazi, Drugi svetski rat, Sovjetsko – avganistanski rat koji je sakriven od naroda, Černobilj... Ovi događaji su izazov za sve živo na zemlji i utiču na ceo svet. Takva je naša istorija. To je tema mog pisanja, to je moj putˮ, rekla je Svetlana na konferenciji za novinare koja je održana povodom njenog osvajanja Nobelove nagrade.

Čitavu svoju karijeru, što je više od trideset godina, posvetila je opisivanju i određivanju sovjetskog i postsovjetskog pojedinca. Uradila je više hiljada intervjua sa ženama, muškarcima i decom koji su prošli kroz neke od najvećih užasa svetske istorije. Svojim radom predstavila je istoriju čoveka i njegovih emocija na jedan sirov i realan način.