Svetislav - Bule Goncić: Jezik ne može umreti

FOTO: Dnevno.rs

Obrativši se publici, koju su činila uglavnom deca školskog uzrasta, na samom početku programa, Bule Goncić je rekao: „Šta za mene znači Kladovo? Znači raskrsnicu na kojoj sam odrastao, znači lišće kada vetar počne da duva i znači još mnogo toga...puno emocija u mom životu. Sada neka svako od vas razmisli o tome šta za njega znači Kladovo. Za mene znači i obrazovanje. Ja sam u ovoj biblioteci, kada sam kao dete dolazio kod rođaka za vreme letnjih raspusta, provodio dosta vremena. Moja tetka je ovde radila i pomagala mi je da izaberem po neku lepu knjigu za moj uzrast. U uspomeni su mi ostale najlepše slike Kladova, koje je puno sadržaja i lepote. To su uspomene koje ćete uvek nositi u sećanju, da ga gajite, da znate odakle ste potekli.“

Nakon programa, uz parče torte, kako dolikuje kada je nekome rođendan, u bifeu Centra za kulturu, razgovarali smo za iSerbia o samoj akciji, o tome kako izgleda povratak u rodni grad, kao i o još mnogim temama.

U predstavi za decu „Igranje rečima” igrate pored Anđele Jovanović i Đorđa Stojanovića. Predstava je rađena u okviru akcije „Negujmo srpski jezik”, koja je zvanično počela svoju turneju po Srbiji od marta 2017. godine. Kako je do sada prihvaćena i ima li velikog odziva publike?

Akcija je krenula još prošle godine, kada je sadašnji ministar Vladan Vukosavljević bio sekretar za kulturu. On je tu akciju pokrenuo razvivši jednu ideju da nije loše malo skrenuti pažnju na jezik. Dakle, ovo je jedna populistička akcija, jednim delom. Drugim delom, kao što znamo, sadrži niz predavanja koja su vezana stručno i za profesore jezika u lokalnim sredinama, kao i za pisce koji često drže predavanja u okviru akcije. Tu je i ovaj zabavni deo za najmlađe, koji je prikazan kroz predstavu. Akcija je podignuta na republički nivo, jer je odziv u Beogradu bio velik i bilo je dobro čuti šta ljudi misle o jeziku. U svaku je kuću uvedena po jedna mala priča, po jedna tema, a gde ćeš lepše teme od duhovnosti, tj. od jezika, tako da je na ovom nivou to poprimilo lepe razmere gde može da se pokrije praktično cela Srbija. To i jeste cilj akcije, da se lepa misao, reč, u celoj Srbiji ujedini i da tako svi razmislimo o jeziku, kako ga koristimo, kako ga pričamo, kako ga ne koristimo, kako ga zloupotrebljavamo... Posebno je to važno za najmlađe.

Pošto uglavnom igrate ovu predstavu za decu, ima li razlike u tome kako predstavu prihvataju deca u većim gradovima, a kako u unutrašnjosti?

Ja sam siguran da nema razlike. Kada sam bio mlađi, bio sam u zabludi da samo određena publika može da razume određeni kontekst i da je određena predstava samo za posebnu publiku. Mislim da je takav stav u nekom širem, kreativnom smislu nonses. Svako razume na svom nivou i svako razume prema svojim kapacitetima inteligencije ili slično. Nije moje da procenjujem. Svako razume to što treba i ono što može da razume. Prema tome, moje je da isporučim informaciju, a šta će gledalac da radi sa tom informacijom, njegova je stvar. Inače, virtuelni svet nam je omogućio da dobijemo sve informacije, samo je bitno da uočiš koje su prave. U tom smislu, ne vidim neku razliku što se tiče publike, pogotovu ne kod dece.

18221825_10155323730499413_6503679750388806667_n.jpg
FOTO: Facebook

Pre nego što ste stigli u Kladovo, čula sam i negativne komentare u vezi sa akcijom „Negujmo srpski jezik“, koji su vezani za to da jezik ipak treba da se uči u ustanovama, a ne sa bilborda.

Mi smo u jednom konceptu ukupne negacije skoro svega. Nemam ništa protiv negativnih komentara. Naprotiv, mislim da je rezultat akcije čak i negativan komentar, jer je svaki komentar obraćanje pažnje na zadatu temu. Jezik je živa stvar, jezik živi, ne može umreti.

Kladovska publika Vas svakako dugo očekuje, pošto je prošlo određeno vreme otkako niste gostovali u Kladovu. Kako se sada osećate kada ponovo igrate u rodnom gradu?

Mene ovde zaista vežu emocije. Zato i pričam o tome šta nekome znači Kladovo, ili njegovo rodno mesto. Možda je nekome dosadno i uobičajeno. Njemu je to normalno da bude tu, i on to ne smatra nekim specijalnim dometom. Međutim, mi smo mi sastavljeni od uspomena, od sećanja. To nas zaista čini ljudima. Kladovo mi je ostalo u najlepšem i najemotivnijem sećanju. To mi sigurno pomaže da želim da budem bolji čovek. Tako i ovoj deci želim da im Kladovo to isto znači, pogotovo ovde u biblioteci, gde sam neke prve knjige pročitao i mislim da su na pravom mestu. Ovo je pravo mesto na kome mogu da započnu svoj intelektualni život.

Nešto starija publika vas najviše pamti po fenomenalnoj ulozi u kultnom filmu „Okrobarfest“. Kako vam sada sve izgleda kada se osvrnete na to vreme, s obzirom na to da mi se čini da se, u principu, za mlade u našoj zemlji stanje nije nešto naročito promenilo? I dalje je glavna tema omladine kako otići iz zemlje, makar i na festival.

Ja nisam za to da visokokvalifikovani ljudi odlaze iz zemlje. Ako si visoko obrazovan i ako vidiš da tvojoj zemlji nije dobro, ostani i pomozi joj. Svako ima pravo da radi šta hoće sa svojim životom, ali 1968/9. godine, kada su seljaci napuštali ovu zemlju, oni nisu išli da unovče svoje znanje, nego su otišli da rade. Po tom konceptu se te dve grupacije razlikuju. Ova zemlja nije nikada bila Švedska, pa je naknadno postala loša. Lakše je napustiti prostor i otići i konzumirati neki drugi socijalni faktor. A ovde ostaju i ostaće neka deca koja treba da ostvare sebi budućnost.

Ja mislim da bi bilo dobro ostati. U zemlji koja nema stručnu ekonomiju, a to je format od 1950. godine kad je donet Zakon o socijalističkom samoupravljanju, od tog trenutka mi konzumiramo jednu ekonomiju koja nažalost više nije aktuelna. Dakle, moramo da prestanemo da administiziramo estetiku jednog vremena koje je prošlo i da se okrenemo ka budućnosti. Što se toga tiće, ovo je zemlja koja najverovatnije nikada neće moći da se meri prema zemljama prvog sveta. Prema tome, ko želi da ima bolji standard u tom konzumentskom smislu, neka slobodno ide. Ali ovo je moja zemlja i ja ovde živim i voleo bih da ostvarim svoju budućnost kako god. Priča iz 1987. godine kada je snimljen film, može da krene i još od ranije. Mnogo ima stvari koje su nas dovele do trenutka Oktobarfesta i odlaska u inostranstvo.

Za kraj, imate li neku poruku za mlade?

Imaš svoju zemlju, imaš svoju budućnost. Ako ne valja, bori se da bude bolje. Učini da ona bude bolja.


Silvija voli crno-bele fotografije, Rejmonda Karvera i Dunav.