Svako ima pravo na srećno detinjstvo!

FOTO: Google Maps

Sve smo to videli od njih. Momina i Nešina žuta, Majina i Jecina bela, Marijina i moja plava i još po neke plastične stolice nosili smo iza leđa i parkirali ispred stepenica Milankine kuće. U Moni smo kupovali semenke i suncokrete i do ko zna do kog doba razmenjivali priče i smenjivali teme. Tada skoro nikom nije smetao glasan smeh i priča, jer su roditelji znali da su im deca tu, ispred kuće.
Bilo je dovoljno da pozoveš sa fiksnog broja jednog i svi bi polako izlazili sa svojim stolicama kada bi videli da je neko već izašao na „bleju“. Ko prvi ustane i krene do Mone po hleb, dobija grdnju od prvog komšije koji je uhvatio metlu i počeo da čisti ljuske. Čistili smo, samo smo nekad zaboravljali, jer smo do poslednjeg atoma snage sedeli i razglabali o raznim temama. Priču su uglavnom vodili oni stariji, kao da su uvek imali nešto da kažu.

Mobilne telefone niko i nije držao u ruci, šta je to uopšte? Je l’ to kineski kućni ljubimac ili tetris? Šalim se, imali smo, ali nismo se osećali odsečeni od sveta ako ga nismo izneli na ulicu. I kad jesmo, nismo imali toliko opcija za razonodu, već smo od prvog cara koji je uspeo da nabavi novu pesmu OK benda prebacivali preko infrareda, a ko nije imao tu opciju koja je sada već otišla u zaborav, presnimljivao je. Sećam se kada mi je Antić presnimio na tatinu staru kasetu iz ’80-e novi album grupe 187, e to je bila sreća, dođeš kući pustiš na staroj Sony mini liniji i „lupaš glavu“. Dok ne naučiš reči pesme, uzmeš papir i zapisuješ stihove na papir, pa učiš sa papira.

Sem uobičajene „bleje“ igrali smo žmurke, limun&pomorandže, između dve vatre, odbojku, laste prolaste. Žmurili smo na zidu Milojkine šupe, jedini zid na sredini ulice, a najčešća mesta za sakrivanje su bili Momin sokak, jer „pu za mene“ čim se okrene onaj koji žmuri, Jocin hodničić, Milojkino dvorište ili između Jecinog i Duletovog dvorišta, a čak su neki igrali i na kvarno, pa se sakrivali u svojim hodnicima kuća. Tada je bilo nemoguće naći ih. Ubiješ se tražeći, a on kaže „ja sam odustala od igre“. Na Duletovoj šupi smo leti grejali flaše vode, a na istu se pentrali preko Miloševe i Bibine kapije (bila je zgodna za to). Kada završimo sa ručkom izlazimo na ulicu i prskanje može da počne. Bila je radost jednostavno. Ne znam koliko se sećate igre limun&pomorandže, ali sam je od vas naučila. To je ono kad imaš dva tima, jedan tim crta mapu ulica gde će se sakriti, a drugi tim ih po toj mapi traži po sokacima Vojnog puta. Između dve vatre i nije bila neka igra pogotovo kada su vatre Antić i Miloš. Te lopte su neiživljeno jako pucale o fasade, ali sam bila mala Lana koja ni sekund nije mogla biti na istom mestu. Na Antićevom košu igrali smo Amerikanaca sa najčešće balon loptama „balonjarama“ iz Mone ili odbojkaškim koje smo čuvali kao oči u glavi. Lopta je stalno upadala u njihovo dvorište, a svaki put je bio hop na stepenik, pa u baštu, pa po loptu. Grdile su nas komšije, one koje su htele da odmaraju kada je bio kućni red, one čije cveće razbucamo loptom, udarimo u prozor ili ubacimo u dvorište. Nije bilo provalnika/krađa, ključeva i katanaca na dvorištima, ulazili smo slobodno jedni kod drugih.

Vožnju bicikla i rolera svi smo naučili na betonu naše ulice, svi smo tu ostavljali po koju kap krvi i oguljena kolena. Krug se tačno znao, od Miloševe garaže pa nazad do Babuševe kuće. Jedne večeri sam se posebno hvalila mojom novom Ponikom, a Dule je izašao sa svojim brzincem govoreći da je njegov bolji. Otpočeli smo trku, a on je tada pao preko starog Kokija koji je ležao baš na njegovom pravcu. Koki je zalajao, a Dule se prevrnuo i pao. Prestigla sam ga, ako to može tako da se računa. E da, Koki je bio Jocin ker, zlatni retriver ili tako nešto, duge ufrćkane zlatne dlake, lepe njuške. On je bio naš ulični ker, niko do tada nije imao svog ljubimca.

Na jesen, čistili smo napadalo lišće sa Željkovog oraha, svako po metlu, đubrovnik, kantu od farbe, pa do kontejnera. Nije on nas molio, to je bila naša „radna akcija“, a on bi nas posle častio Kidy mlečnim čokoladicama.

Ne sećam se ko je prvi izneo badminton, ali te loptice su bile vrlo nezgodne. Čas završe na Milankinoj terasi, čak na Darkovom krovu. Sa prozora moje sobe, preko mog krova, do Darkovog pa nađem umesto jedne, deset loptica.

Dolazilo nam je i društvo sa strane, Đina i Fotis iz Grčke, Jovan i Nemanja iz Sente, Dušan iz Batajnice, Tijana, Simona i Miloš iz Gavrila i svi su se divili našoj maloj družini.

Stariji su tad već, imali ozbiljne obaveze, ali se dešavalo da nam se pridruže. Povremeno je, isključivo leti dolazila Milanka da obiđe kuću i neretko smo joj smetali ispred njenih stepenica, te nas je slala niže, na klupicu kod Željka. Nije ni tada bilo loše.

Druženje se nije svelo samo na sokak, išli smo u Tuckwood i Zoo-vrt. Preskakali smo lastiš, igrali vijače crveno - žuto – plavo – zeleno i guri guri guske moje.

Ne znam ni kog smo vraga tražili kod Rođe u drugoj ulici, ali je ostala priča o tome kako me je Laza ujeo za guzu. Ostala je priča o deci koja su imala pravo detinjstvo, o deci koja su znala da upotrebe loptu i vijaču, koja su znala da se ne brecaju na pogođenu loptu i na oguljena kolena. Deca koja su zimi pravila sneška, a leti gledali albume slika sa mora.

Kasnije se nešto slično dešavalo na „poljančetu“, ali to već nije nastavak ove priče. To su bila neka druga deca. Bilo je sigurno tu još dosta toga što se pamti, ali ovo je moj kratak osvrt. Kako smo svi odrasli i imamo ozbiljne obaveze, tog druženja više nema.

Ovim tekstom pozivam moj komšiluk da organizujemo druženje i da bar na pola sata izgrickamo suncokret i semenke. Da ćutimo, za ono dete u nama, da ćutimo, iako sad među sobom neki ne govore, da budemo svesni da smo naše godinice proveli bezbrižno i da negujemo i prenesemo na svoju decu pravi smisao detinjstva. Vaša Lana.

Ana, druželjubiva i radoznala studentkinja; voli da piše, vodi intervjue, istražuje i pohađa razne edukativne kurseve.