Stižu upravnici u stambene zgrade

Da li je društvo u Srbiji dovoljno zrelo za samostalno upravljanje u ovom sektoru?

Upravnike neće dobijati zgrade koje imaju svoju upravu koju su odredili među sobom. Tu pak, leži srž ovog problema - u ogromnom broju zgrada ne postoji dogovor da se podele nadležnosti i odgovornosti u okviru zajednice stanara. Na to ih ne može naterati ni veliki strah od toga šta upravnici možda donose sa sobom u vidu promena u načinu funkcionisanja zgrade i zajedničkog života.

Prvo bi valjalo razmotriti „problem“ upravnika i šta o tome misle naši sugrađani:

Mihajlović Z., stanarka zgrade u ulici Toše Jovanovića na Čukarici je od ispitanika imala daleko najblaži pristup: „Bivšeg upravnika poznajemo dugi niz godina i uvek se odlično starao o zgradi i svim stanarima. On sada odlazi sa tog mesta i doći će neko koga ne poznajemo, odnosno neko ko ne poznaje nas. To za stanare može biti samo negativna promena. A što se upravnika tiče, mi te ljude ne znamo, pa čak ni da li su zaista stručni za posao koji treba da obavljaju.“

Lacković N., žitelj Šapca i student filozofskog fakulteta je dao svoje mišljenje: „Posao tog upravnika ili kako bih ga ja nazvao kućepazitelja biće da bude veza između stanara i JKP-a. Dakle, prima pozive građana i prosleđuje ih dalje do onih koji bi trebali da reše problem. Građani plaćanjem računa za infostan regulišu svoje obaveze prema onima koji treba da vode računa o zgradi, tako da je upravnik i dodatni namet za njegovo postojanje suvišan. Uvođenje ove institucije me veoma podseća na nastanak Komunalne policije, tako da očekujem da će i popularnost biti slična, naročito ako zaista budu kažnjavali neredovne platiše sa drakonskim kaznama kojima prete.“

Neki su otišli predaleko i doveli u pitanje ustavnost ovog zakona. To je učinio čitalac jednog sajta koji je komentarisao: "Uvođenje prinudne uprave u privatnu svojinu prevazilazi granicu koju država ne bi smela da pređe. Više nije doba samoupravljanja, gde su stanari bili zaštićeni zakupci, sada je to njihova imovina!“ Da se čitalac ovog teksta ne bi zbunio, ovo mišljenje, iako uslovljeno iskrenim emocijama, nije tačno, što se da videti u odeljku „Pravo na imovinu“ (član 58.) našeg Ustava: Zakonom se može ograničiti način korišćenja imovine. Oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno je samo u skladu sa zakonom.“ Do sada nažalost, pozitivnih mišljenja nema, osim u slučajevima gde stanari imaju međusobne sporove i svađe.

Ipak, ako svako ima stav o ovom problemu, zašto niko nema i rešenje? Na pitanje da li je društvo u Srbiji dovoljno zrelo za samostalno upravljanje u ovom sektoru, Mihajlović Z. je dala jednostavan odgovor: „Nije“. Svi sugrađani intervjuisani u svrhe ovog teksta su dali isti odgovor. Nažalost, kada su upitani za način prevazilaženja problema, nisu imali odgovor, niti bilo kakvo mišljenje. Odgovornosti se svi plaše, a neki rada još više.

Svi imaju svoje razloge zašto ne mogu „zasući rukave“. Postoje dva glavna razloga za izbegavanje bilo kakvog angažovanja. Jedan je vreme koje treba uložiti. Drugi je nedostatak interesovanja, ili čak i obična lenjost. Ono što moramo kao društvo da shvatimo je da odgovornost polazi od pojedinca, a pravo liderstvo u ovakvim situacijama se pokazuje primerom, a ne upiranjem prsta u druge oko sebe.

Šta donose upravnici ne znači mnogo onima koji se bore za svoje komšije i koji stalno održavaju kvalitet života u svom kraju. Ostaje nada da će pripadnici našeg društva u većem broju ovo prihvatiti i preuzeti obavezu upravljanja zgradom u kojoj žive.

Dečermić Miša