Stavovi i uverenja na kantar!

Svakako, ali uz malo ograničenje – samo ako su vaša verovanja jedini pokazatelj tačnosti. Međutim, vaša verovanja nisu jedini, a pitanje je i da li su ikakav pokazatelj tačnosti. Prema tome, dovedeno je u pitanje to vaše uvek. Stoga, naša uverenost u nešto nije garancija istinitosti onoga što tvrdimo.

Pomenuću vam tri uslova o kojima se radi: istina, opravdanje i verovanje. Smatram da vi ispunjavate bar jedno, a to je verovanje u stav iza kog stojite, jer da nije tako, ne biste stajali iza uverenja u koje ni sami ne verujete. Takođe, vrlo je verovatno da ispunjavate i uslov opravdanja, iz kog crpite razlog da uopšte poverujete. A gde je tu istina? Koliko možete biti sigurni u to da je stanje stvari zaista u realnosti takvo kakvo je u vašem ubeđenju? Recimo da možete u nekim slučajevima, ukoliko isključimo sve one skeptičke i protivčinjeničke scenarije poput zlog demona koji vas obmanjuje ili neuronaučnika koji upravlja vašim mozgom. Ipak, kao što rekoh – u nekim slučajevima! Šta ćemo sa ostalim? Uvek je otvorena mogućnost da opravdano verujete u nešto i da to smatrate istinitim, a da je u realnom i objektivnom svetu sasvim druga situacija u koju vi nemate uvid ili je ne tumačite tako.

Što smo više ubeđeni u istinitost svog verovanja i što više svoja opravdanja smatramo adekvatnim, to su naši stavovi tvrdokorniji. Svoj život upravljamo po svojim stavovima, a poznate su one naše čuvene rasprave u nadmetanju stavova. Meni to liči na mlaćenje prazne slame. Stavimo sve na kantar pa pogledajmo ima li smisla da se sa nekim ubeđujemo. Dakle, stav imate vi, stav ima druga strana; vi verujete u svoj stav, druga strana veruje u svoj stav; vi imate opravdanje za svoje verovanje, ali i druga strana ima opravdanje za svoje verovanje; vi biste rekli da je vaše opravdano verovanje istinito, druga strana ni u tome ne kaska za vama; konačno, vi ste tvrdoglavi i ne popuštate, ali imate sebi ravnog sa druge strane. Rezultat je nerešen.

Kažete da nisam obratila pažnju na sadržaj stava? Tu sam vas čekala! Tražite mi nešto što niste ni sami uradili, jer da ste adekvatno zašli u sadržaj svojih stavova, uvideli biste da je sasvim moguće da postoji i druga strana medalje i to, gle čuda, od iste argumentativne vrednosti i tu biste ućutali. Tu bi vam vaš stav postao ne jedini moguć, već prosto onaj draži, onaj koji je više u skladu sa (pazite) vama, ali ne i nužan, ne jedini ispravan i univerzalan.

Shvativši to, nećemo lutati u neuhvatljivoj masi mišljenja bez čvrstog tla, jer će naš stav i dalje ostati ili se promeniti ukoliko nas nešto drugo više inspiriše ili ubedi, ali ostaje činjenica da ćemo i dalje imati (neki) svoj stav. Dobra vest je da ćemo postati otvoreniji za drugačija mišljenja, da ćemo izbegavati rasprave, daleko bilo, svađe, da nećemo tuđa uverenja odbacivati kao nužno pogrešna, jer i naša pate od istog rizika i mi smo toga svesni i to prihvatamo. Tada će se i dalje komšinica cmakati sa svojim momkom ispod vašeg prozora, druga komšinica će dovesti četvrtog muža u vaš komšiluk, Perin sin će se sledećeg jutra vratiti iz noćnog provoda, a Pera će ga zadovoljno čuknuti po ramenu uz: „Sinčino!“, Dana će odlučiti da ne upiše fakultet, već da se uda za onog tek malo mlađeg od njenog oca, Jova će radije kupovati mobilne telefone i automobile umesto da renovira oronulu kuću, a vi? Vi ćete i dalje reći: „Ja to tako ne bih“, ali ćete produžiti: „...ali ako njima pričinjava zadovoljstvo, samo napred, nisu oni ja“, a tada će, kao i pre, nebo i dalje biti plavo, trava će i dalje da bude zelena, a mi ćemo i dalje biti isuviše samo jedan u moru pojedinaca čija reč nije amin. Takođe, naš otvoreniji pogled na svet i svest o različitostima i neizvesnosti pojedinih istina će doprineti da se lakše diše i slobodnije, jednostavnije živi. I verujte mi, i Dana i Perin sin i ostali i dalje udišu isti vazduh i nebo im je podjednako plavo kao i vama i što je iznad svega, zadovoljni su, pa ko god bio u pravu.

Jednom prilikom sam se jednoj mudroj osobi zbunjeno obratila: „Uče nas da što smo stariji, sve više izgrađujemo čvrste stavove, ali ja što sam starija, sve više mi se čini da čvrstog stava nema, da je sve u pogledu na svet, a da se taj ne može meriti ni porediti“. Dobila sam odgovor: „To samo znači da stariš na zreliji način“. Razmislite o tome!