Služi li čemu roze - plavi rat?

Foto: At peace with pink

Ova priča dostigla je vrhunac, bar u mojoj glavi, kada je nedavno postao viralan klip koji reklamira sledeći „izum“: lepak za mašnice koji definiše pol bebe, jer majkama, pobogu, smeta što narod ne shvata da one imaju devojčicu. Dakle, majke su počele da lepe tufnaste mašnice svojim bebama na glavu da bi tačno definisale pol!

Početkom ove godine, u National Geographic-u (broju koji se ticao rodnog identiteta) izašao je odličan tekst koji je u prvi plan istakao baš taj problem oko muško-ženskih boja i obojenog sveta devojčice i dečaka. Korejska fotografkinja Džongmi Jun je 2005. godine započela „Ružičasti i plavi projekat”, a na to je inspirisala upravo njena kćerka koja je pokazala univerzalnu sklonost ka tačno određenim bojama koje imaju gotovo sve devojčice. „Plava je postala simbol čvrstine i muškosti, dok ružičasta simbolizuje ljupkost i ženstvenost”, pisalo je tada u istom broju.

Početak svih početaka leži u početku

Pokušavala sam jedno vreme ljudima da objasnim da ta podela boja zaista ne bi trebalo da bude striktna, da vuče za sobom nekoliko ozbiljnijih problema u rodnoj ravnopravnosti kojoj bi trebalo da težimo i, na kraju, da je roze (pa i crvena) boja bila namenjena muškarcima.

Tokom istorije, mala deca i novorođančad najčešće su bila oblačena u belo, upravo zato što je belo simbolizovalo nevinost, i to značenje bele je gotovo uvek isto (poznato je da upravo zbog toga mlade na crkvenom obredu nose belu venčanicu); crvena boja je bila muška boja, a ružičasta mala crvena (Isus na nekim slikama nosi odeću ružičaste boje, dok je plava boja bila ženska od 12. veka, jer je bila simbol za Devicu Mariju).

Ružičastu su u doba rokokoa nosili i muškarci i žene. Crkva do 18. veka nije koristila ružičaste materijale, a onda je od 1879. i ona postala liturgijska boja. Tradicionalna podela pomenutih boja praktikovala se u delovima Holandije, Belgije i Švajcarske do sedamdesetih godina dvadesetog veka. U modnoj industriji od osamdesetih godina prošlog veka, stereotipne boje za muškarce i žene počinju se menjati. Pravi se razlika između muških i ženskih boja, kao i boja za decu i odrasle.

Podela na mušku plavu i žensku roze u zapadnoj kulturi, imala je tradiciju od doba reformacije. Tek se u prvoj polovini 20. veka u zapadnoj kulturi ustalio običaj da plava odeća simbolizuje dečake, a ružičasta devojčice. Međutim, u drugim civilizacijama ta praksa je nepoznata ili manje poznata. Čini se da je njena primena bila šira i intenzivija u SAD-u, na zapadu i severozapadu Evrope.

Čak Džongmi Jun potvrđuje da SAD značajno doprinosi favorizovanju ove dve (tri) boje i kao jedan, izrazito evidentan, primer navodi Barbi lutke, filmove i superheroje u njima. Ona navodi i to da ovako striktna favorizacija, uniformnost i šablonizacija poseduje i istu vrstu kulturnog obrasca poput „tradicionalnih ideja o seksu, polu i seksualnosti”.

Na kraju, Jun je ustanovila da se sklonost dece ka bojama često menja kako odrastaju, a najčešće u trećem ili četvrtom razredu.

Kako se Ruzveltu „omaklo”?

predsednik_pinterest_izvor.jpg
Foto: Pinterest

Sledi jedan odličan američki primer koji pokazuje upravo te radikalne promene „nekad i sad”: Frenklin Delano Ruzvelt, trideset drugi američki predsednik, kao dečak nosio je haljine i imao je dugu kosu. U to vreme je bilo normalno da dečaci nose haljine i da se do šeste godine ne šišaju. Fotografija koja to i pokazuje nastala je, recimo, oko 1885/6, jer je Ruzvelt rođen 1882. godine.

Jedna praznina, pa opet dolazimo na isto: od sredine pedesetih godina prošlog veka, roze boja je in - svi vole roze boju! Nikad do tad nije postojao tako širok asortiman predmeta u ružičastoj boji, ali namenjenih i muškarcima. Planetarno poznat muzičar, Elvis Prisli, upamćen je po ružičastim pantalonama, kao i ružičastom kadilaku. Hipi kultura takođe je preuzela ružičastu boju kao boju otpora prema vojsci, ustaljenim načinima razmišljanjima i slično.

elvis_in_pink_pinterest.jpg
Foto: Pinterest

Bilo kako bilo, potrebno je shvatiti da devojčice svakako mogu da nose garderobu plave boje sa svim svojim današnjim značenjem muškosti i jačine, a dečaci sa ponosom sve ono što je ljupko ružičasto. Na kraju, sve to ni nije važno, već je potrebno dopustiti da i jedna i druga strana istražuju i nađu ono što im se sviđa, a na uštrb razvijanja samosvesti, intelekta i kritičkog poimanja stvarnosti - kao što sam na početku i rekla.

Milica je devojčurak, a voli da peva, piše, čita i ne zaboravlja da se smeje.

Pročitajte i:

Mislite li da je kasno za vaše snove?
Žena koja mutira
Žene koje volimo da osuđujemo