Sila gravitacije

FOTO: flickr

Američki komercijalni SF blokbaster u velikom je problemu u protekloj deceniji i ako izuzmemo vizuelno revolucionarnog Avatara i savršeno izbalansiranog Mračnog viteza i Početka teško da se može podičiti naslovom vrednim pomena u ovom veku. Scenaristička lobotomija opasno je uzela maha, te su tako Prometej i Uspon mračnog viteza skoro sahranili ono malo nade da će se naći dostojni naslednici hitova koji su harali blagajnama devedesetih i osamdesetih. Čak i sumanuto nagli napredak kompjuterskih tehnologija nije uspeo da nas u potpunosti očara i prikrije nedostatke kreativnog segmenta svakog filma, priče.

I najnoviji film Alfonsa Kuarona nije u tome izuzetak. Gravitacija za podlogu ima poprilično tanku pretpostavku o lančanoj reakciji u Zemljinoj orbiti, nastalu uništenjem jednog ruskog satelita sa zemlje. Kako radnja odmiče i najprosečniji gledalac bi mogao da se zapita koliko se nešto ovako uopšte nalazi sa ove strane realnog. Mogao bi, ali to i ne čini. Zašto?

Odgovor je vrlo jednostavan. Nema vremena za to. Za razliku od klasika poputOdiseje u svemiru , Osmog putnika i Apola 13 ovde nema nekog preteranog uvoda u radnju. Štaviše, uvod u „Gravitaciju” praktično kao takav ni ne postoji, ako izuzmemo protokolarnih 5-10 minuta na početku filma. U odsustvu boljeg poređenja, Kuaron je snimio 96 sati u svemiru. Surova, sumanuto brza i razarajuća akcija koja vas ne pušta ni da spustite šake na rukohvate, a kamoli da se u vaše bioskopsko sedište zavalite. To se naročito odnosi na prvi sat filma u kojem ćete odmahivati glavom u neverici. Pod uslovom da uopšte uspete da skrenete pogled sa platna.

Dobro, akcija je tu. Šta još čini „Gravitaciju” tako magično privlačnom i glavnom preporukom za bioskop ovih dana? Priča to definitivno nije, kao ni američka patetika koja konstantno jača kako film napreduje, a kulmininira u poslednjoj trećini celuloidne trake. Pa ipak, ni to nećete previše primećivati, niti će vam to biti glavni utisak kad ošamućeni izbauljati iz bioskopskog mraka. To je zasluga najjačeg oružja „fabrije iluzija”. Čoveka iza kamere.

„Gravitacija” je perfektno snimljen film.
„Gravitacija” nam donosi precizno profilisan vizuelni identitet.
„Gravitacija” svakog svog gledaoca barem nakratko istinski vodi u Zemljinu orbitu.
„Gravitacija” je film posebne atmosfere i osećaja koji stvara prilikom gledanja.

Kuaron je ovo ostvarenje potpisao kao reditelj ,scenarista, producent i montažer. Drugim rečima, imao je potpunu kreativnu i finansijsku kontrolu nad ovim projektom. I održao ju je u maniru velikih majstora u platnenim stolicama. „Gravitacija” je pravi, pravcati vrtlog širokih i kadrova iz trećeg lica, ultradinamičnih akcionih sekvenci snimanih iz bezbroj uglova i vizura na matičnu planetu, satelite i svemirske stanice. A sve to je dodatno, mada ne i presudno pojačano trećom dimenzijom. Ne brinite se, naočare u „Steru” su sad manje, lakše i hipsterski dizajnirane, te će tako nesmetano i nekažnjeno moći da se trzate kada krhotine metala lete pravo na vas. I nećete biti jedini, jer je kompjuterski deo zanata podjednako kvalitetno odrađen kao i režija. Da, za razliku od ispisnika poput savremenika u vidu Zaborava i Nakon zemlje ogromne pare zapravo i nisu bačene u vetar. Pored perfektne akcije, „Gravitacija” će nam ponuditi i par istinski revolucionarnih sekvenci kada su u pitanju specijalni efekti. Ako ste se ikad pitali, a niste znali kako bi izgledao požar u bestežinskom stanju, Kuaron će vam dati odgovor. Ista je situacija i sa raspetljavanjem padobrana i kretanjem vode u vakumu, kao i sa raspadanjem satelita prilikom ulaska u atmosferu.

Da bi ova iluzija bila kompletna, pobrinuo se i brat blizanac filmske slike. Zvuk.

Muzika Stivena Prajsa je kombinacija već proverenih tonova koje je na veliko platno uveo Hans Cimer, pojačane fenomenalnom montažom zvuka i soničnim efektima koji „dočaravaju” tišinu svemira propraćenu povremenim eksplozijama i zvucima uništenja ljudskih tvorevina u orbiti oko naše matične planete. Kada se tome doda i maksimalno eksploatisanje najboljeg segmenta nevelikog glumačkog talenta Džordža Klunija, njegovog glasa, dobijamo odličan paket za naše uho, pored onog fenomenalnog za oči o kojem je već bilo reči.

Doziranje Klunija je još jedna od tajni uspeha ovog filma, a to je poznavanje granica glumačke ekipe. Ni gorepomenuti, ni glavna rola u vidu podjednako glumački limitirane Sandre Bulok ovde nisu u prvom planu. Za time jednostavno nema potrebe, pošto bi snažan glumački upliv skrenuo pažnju sa nepodonošljivog tempa kojim Kuaron juri kroz nepunih sat i po „Gravitacije”. Bulok predstavlja simpatično lice ovog filma, baš kao što Kluni predstavlja njegov glas. I to je sve. Nema drugih glumaca, osim sporadičnog vokala Eda Harisa sa daleke Zemlje.

U „Gravitaciji” glavna uloga su svemir, orbita i vakum. Ostali su samo njihove žrtve i zrna prašine koja se bore da se vrate kući. Baš kao što ćete se i vi boriti sa povratkom u realnost nakon gledanja ove sjajne predstave u najbližem kvalitetnom bioskopu. U bioskopu, ne kod kuće. Ne na divx-u, ne na kropovanim kino kopijama sa ugrađenim malezijskim prevodima. „Gravitacija” zaslužuje bioskop, kao što i bioskop zaslužuje više ovakvih filmova u programu.

Ocena: 4.0/5.0